Page 82 - STAV broj 328

APOKRIFNI FRAZARIJ

Sudbina pandemijskog teatra
MASKE

NA VRATIMA

Piše: Svijet je postao niz teatara koji se međusobno dodiruju i odbijaju. I
Irfan HOROZOVIĆ svaki ima svoju masku. Ili tragičku ili komičku.

ošao je Muharem Jakubović do – Pošto je sve promijenjeno, možda Koliko ti samo zatamnjenih pred-
vrata “Išareta”, ali vrata su bila je tako i s radnim vremenom. stava imaš u svojoj svijesti, Muhareme
zaključana. I nikog nije bilo unu- – Nisam se sjetio pogledati... Jakuboviću?
Dtra. Samo su na zavjesi iznutra – Odigraj predstavu iza zatvorenih – Sjećaš li se kad smo...
bile okačene dvije maske. Primijetio ih kapaka sam. Kao onu koju si nekad dav- – Ne sjećam.
je u zadnji tren. Zelena, koja je izgledala no vidio u imaginaciji. Ni svi fildžani – Nisam ni završio rečenicu.
kao da se smije, i crvena, čija su usta bila ovog svijeta ne mogu to promijeniti. – Zar je važno?! Otkako nosimo zaštit-
iskrivljena u tugu ako ne u očaj. Kao što je ona mala pjesnička pred- ne maske, ničeg se više ne sjećam.
Svijet je postao niz teatara koji se me- stava u Andaluziji, na mjestu gdje se Zvonce ponovo.
đusobno dodiruju i odbijaju. I svaki ima sreću putnici. – Šta je sad, Muhareme?
svoju masku. Ili tragičku ili komičku. Otvaraju se vrata i izlazi, Juan Ra- Slušalica je gluha.
Nazvao me i sve mi to ispričao. mon. Kao da se jedna pjesma iz mla- – Slušalica je nepotrebna sprava.
– Znaš li ko je? dosti ispisuje unazad. Njegovo je lice – Ne razumijem.
– Možda i ne znam, ali znam avliju u sad staro i produhovljeno. Smiješi se. – Pamtiš li šta si mi odgovorio kad
kojoj ste ti i brat odrasli. – Vratili ste se – kažem. sam ti kazao svoju pjesmu u onom izne-
– Nigdje te nema. – Meni se obraćate? – odgovara nadnom susretu?
– Ta je priča izvan moje moći. pitanjem. – Juan Ramon Jimenez. Nikad to
– Znam. – Juan Ramon, zar ne? – nastojim neću zaboraviti
– Kako si došao do “Išareta”? biti prijazan, ali ne odustajem. – Neću ni ja.
– Fijakerom tabanovićem. Kako bih – Ja nisam ja – kaže. Niko ne može govoriti u moje ime
drukčije? – Kako to mislite? čak ni ja sam
– Nisam to mislio. – Ja nisam ja. osim oblaka
– Sad bih još trebao znati šta si mi- Onaj sam i jorgovana
slio… Čovjek je ponekad usamljen. koji nevidljiv pored mene hodi; Glasovi, glasovi, glasovi.
– Svi smo usamljeni. kog nekad nazrem, I zvonca upozorenja.
Šutjeli smo. nekad zaboravim. Muharem je.
– Gdje su svi? Onaj koji šuti kad zborim, – Nemoj mi reći. Koliko si ljudi iz
– Za neke znam, za druge samo sum- koji prašta kad mrzim, “Išareta” vidio ovih dana?
njive glasine. koji ide kud ne idem, – Bojim se da nisam nikog.
– Valjda je to sudbina pandemijskog koji će ostati uspravan, – Svi su se o sebi zabavili.
teatra. Zašto si me ustvari nazvao? kad umrem. – Možda?
– Pretpostavljam zbog razgovora. I zaista ga više nema tu. Samo se – Ili je definitivno zatvoren?
– Pretpostavke su jedno, razgovor sa- jedna stara fotografija smiješi u mo- – I to je moguće,
svim drugo. joj svijesti. – Ili nas više nema. n

82 18/6/2021 STAV