Page 81 - STAV broj 328
P. 81
u ponornoj recepciji (iščitanosti-ispijenosti stihova), a početak,
za one rjeđe, koji se i sami prepuštaju vibriranju na spomenutoj
frekvenciji, u nekoj novoj pjesmi:
“Ponekad usred tropskog dana/ pomislim kako mogu svašta/
od tvojih ruku,/ čije prisustvo traži rješenje,/ produžetak jutra,/
jedan ugodan doček večeri,/ pjesmu za čekanje,/ prinos srca na
pjenu/ ili posve drugačiji zimski cvijet. // Onda se premetnu
ideje o vremenu,/ u kojem je težina zagrljaja/ najlakša mjera za
odmor,/ najprivrženija riječ za obećanje,/ snaga, od koje žive
male rastegljive ptice,/ na zaglavljima…” (fragment iz pjesme
“Kuća”, str.85.)
Lično me zanima ta “snaga od koje žive male rastegljive pti-
ce na zaglavljima”, a ovako završava pjesma “Plod”, na str. 82.:
“Ovdje raste jedna cijela breskva,/ njen sadržaj je tvoja šaka./
Kad zgusneš mišić, zarije se žila/ u trbuh, kao raspelo. // Kao
osa u svitanje.”
A evo završetak pjesme “Zagreb”, neobične ljubavne razgled-
nice u bojama neprozirnosti:
“Neka to bude kad te probudim,/ tada ćeš gledati kroz pro-
zor autobusa,/ kako se razlažu svjetla graničnog prelaza/ u jed-
nu malu blistavost tvojeg odsustva. // Neka to bude ljubav ovog
jutra,/ u kojem se ništa ne razlikuje od ostatka,/ osim sigurno-
sti prepoznavanja,/ raspoređenosti četiri dlana. // Svaki dlan, za
jednu misao o tijelima,/ u kojima stanuju blagonakloni duhovi/
naših navika.” (str. 81.)
Šipovčeva je sintaksa precizna, ritmički dobro organizira-
na, s cezurama na pravim mjestima, sa sintagmatskim sažecima
koji, dio po dio, na jedan prisan i pouzdan način obuhvataju za-
ušćeno: “Pretežno je sunčano/ i tvoja se težina raspoređuje/ na
dijelove,/ od kojih neki plutaju iznad stola,/ drugi su zakačeni
za ofinger.” Tako započinje pjesma “Jastuci”, na str. 28.; neg-
dje dvadesetak stihova kasnije ide ovako: “Pretežno je sunčano,
zimski obazrivo,/ jednako podijeljeno na tebe, mene/ i sreću za
velikim, dugim stolom,/ na središtu je postavljena jabuka i čaša,/
tu su i naši kaputi, velike marame i/ razotkrivanja/ probuđena
BOSNA lica, crvena i sjajna,/ šnite kolača,/ puna posuda cvijeća,/ kore
narandže na kapcima.” (ibid. str. 29.)
Dobrodošla svemoguća, sveprožimajuća ljubavi, Šifra konstrukcije iskaza krije se u pažljivim razlaganji-
što raspolažeš čudesima van četiri zida. ma i raskošnim nabrajanjima; dva ili tri aspekta, segmenta,
Dobrodošli nasilnici i krvnici, što čekate na klupama, nivoa iskazanog slijede tim prirodnije jedan za drugim, čim
parkinzima i stanicama. je začudnije njihovo najčešće polarno značenjsko supostavlja-
nje-sučeljavanje. Većinom duži tekstovi podijeljeni su formalno
Dobrodošla savjesti, svijetu u krilo predajemo glave, na segmente (označene rimskim brojevima), koji djeluju kao
kao vlažne bijele pupoljke, valovi što jedan za drugim nailaze u uznemirenosti mora; od
od kojih će nastati sadržina ukupno pet ciklusa u knjizi, tri posljednja (s naslovima “Bra-
neke druge vasione. nitelji”, “Čežnja” i “Susret”) zapravo sačinjavaju mikropoe-
me, većinom s pet do sedam odvojenih segmenata u kojima se
Dobrodošla braćo istog imena, ponosnih pokoljenja, postepeno raskriva autorska tendencija i logika motivskosa-
od vas ni tamo, ni ovamo, izmet se ne skida s kostiju, držinskog okupljanja, izražajnostilističkog profiliranja i idej-
nego se kao med ulijepi među zube i sve što na noznačenjskog “eksplozivnog punjenja” cjelokupne ove knjige.
kraju ukloniš je sopstveni jezik. Šipovac provodi vrlo dosljednu, odvažnu i temeljitu pjesničku
i kritičku reinterpretaciju tzv. gender tematike i problematike
Dobrodošle majke, što vas nismo pitali, niti ste (okovanost patrocentričnom slikom svijeta; robovanje stereo-
mogle znati i zašto bi znale, tipima i predrasudama; bjekstvo od slobode izbora, preuzima-
zašto bi sva sunca pržila isto, nja odgovornosti i ličnog razlikovanja-očitovanja – nasuprot
kao kad prži metak i osmijeh nakon pljuska. maskirnom simulakrumu skupljenosti-obezličenosti u mrač-
Dobrodošli očevi, još ste pod mostovima, noj, ali prisnoj toplini kolektiviteta; nesloboda, netoleranci-
nisu vam javili da rat je stao, ja i isključivost prema svemu drugom i drugačijem). Riječ je,
nisu poslali zahvalnice i bukete. ustvari, o upitnosti ljudskog postojanja, baštine i naslijeđa,
kulturnocivilizacijskog koda, humaniteta uopće – o upitnosti
Šta ćemo sad, očevi, kad prokuvala je suza u kojoj pjesnik podaruje svoj dah i riječi, pokušavajući ostati to
sukrvicu, što jest: upojedinačenost čovještva, neuklopivog u ekskluzivi-
dok država drobi zam stada; i, napokon, riječ je o upitnosti koju mora neko no-
i pod otirač nož uvaljuje… siti na svojim leđima (kad se već kolektiviteti s tim u vezi ne
mogu otrijezniti niti osvijestiti)... n
STAV 18/6/2021 81
