Page 67 - STAV broj 396

spaljenu Carevu džamiju i predlažu da se Pale i Romaniju. Branioci, koji se jučer po-
nagaravljeni i rastočeni duvarovi do teme- kazaše drski i naočiti, razbježaše se džile,
lja obore i nanovo prezidaju, a na kraju se kada vidješe kakva se sila ovija oko njihova
zaklinju da će oni, ako iz Stambola ne sti- grada. Neki se skloniše među tijesne zidine
gne dovoljno para, “skupljati da se sagradi tabije, a drugi nahrnuše preko Šeher-ćeha-
munara i nova džamija sa kubetom”. Ako je jine ćuprije i Alifakovca i pomiješaše se s
među tadašnjim sarajevskim uglednicima narodnim zbijegom koji se sav zatisnu na
bilo ovakvo raspoloženje, te su bili spremni Kozijoj ćupriji.
sami platiti sve troškove obnove Careve dža- I dok posvud viju haos i strah, dotle ov-
mije, zašto ne bi platili i obnovu Magribije dje, sasvim zanemareni u tom sveopštem
ako već nije imala vlastitog vakufa? Zato metežu, dvojica ljudi, nadahnuti pričom
što nije bila carska. Ali, ako kažemo tako, o šejhu koji je izgradio ovu džamiju i ci-
odmah ćemo biti demantovani događajima jeli svoj život zazidao u nju, odlučuju da
iz vremena nakon drugog požara, onog što je ne napuštaju pa šta im sudbina dodije-
ga upali Eugen Savojski, u kojem Magribija li. Dodijeli im smrt. Kopljima ih zbodoše
opet izgorje. Mula Mustafa Bašeskija u svom švicarski pješaci ili ih mačevima sasjekoše
ljetopisu piše da je Magribija napravljena, a habsburški konjanici ili ih buzdovanima
historičari čitaju obnovljena, 1766. godine, utukoše gorostasni plaćenici iz Saske ili
i to “od strane naroda pomoću državnom”. neki drugi vojnici koje Eugen Savojski,
I prije požara iz 1697. Magribija bijaše po vlastitom priznanju - “Turci su doduše
u lošem stanju. U svom izvještaju Ćose Ha- svoje najvrednije stvari sklonili, ali ipak je
lil-paša, namjesnik bosanski, piše, a prevodi preostalo dosta robe” – pusti da pljačkaju
Kemura, ovako: “Šejh Magribina džamija cijelog dana. Da li su svoje dželate sačekali
bila je i prije dosta u ruševnom stanju, a u džamiji, na koljenima, na sedždi, ili su,
prigodom nevjerničke navale izgorjevši oružju nevični, pokušali da pruže otpor...?
posve je propala.” Zar i ovo ne govori do- U slici koju zatamnjuje sve gušći dim iz
voljno o tome da Magribijina džamija zaista kojeg urliču krovovi što se stropoštavaju u
nije imala vlastitog vakufa? Ili o tome kako grlo plamena naziru se tek krvavi džamijski
je skoro trista godina, još od prvog požara, ćilimi koje vojnici nabacuju na taljige i hi-
onog iz 1480, pa sve do doba Bašeskijinog, taju ka čaršiji da ugrabe što više plijena. Iza
stajala ovdje prkoseći vremenu i nebrizi svo- njihovih leđa plamen šiklja kroz prozore i
jom kamenom munarom koja, kao zalutala hukti na vrata Magribije i sa sobom nosi
roda, proviruje iza stoljetnog šiblja, grmlja miris sažeženog mesa i vije ga ka Trebevi-
i kupinlja. Međutim, ova druga pretpostav- ću. Da je Ćoše Halil-paša imao vremena
ka nestaje u daljnjim Kemurinim tvrdnja- da se bavi pojedinostima prilikom pisanja
ma koje nam sugerišu da je Magribija ipak svoga izvještaja, ili da je to što su dva vjer-
bila obnovljena nakon prvog požara, jer je ska službenika ostala u svojoj džamiji da
drugi dočekala cijela i u njoj bijaše obav- podijele njenu sudbinu smatrao važnim
ljana vjerska služba. “Godine 1109. hidžr. kao što se to nama danas čini, sada bismo
(1697.) pri inovjerskoj navali i ova je dža- znali i njihova imena.
mija izgorjela do temelja, a imam i mujezin “U gradu ima 120 krasnih džamija”,
su u istoj poginuli”, piše Kemura. zapisuje u svoj dnevnik Eugen Savojski,
a historija u svoje dnevnike velikim slo-
MUJEZIN I IMAM vima već upisuje njegovo ime, sasvim rav-
“I imam i mujezin su u istoj poginu- nodušna prema dvojici ljudi koji, u jednoj
li”, kako jetko odzvanjaju ove Kemurine od tih 120 spepeljenih džamija, cijeli svoj
riječi u beskrajnom tunelu vremena. Ne vijek potrošiše zidajući se dobrinom. Taj
kaže nam da li ih je izvukao iz narodnog duh dobrine – otvori, posjetioče, širom
predanja ili ih je pročitao u izvještaju Ćose oči slutnje – koji je onog davnog novem-
Halil-paše, ali time neka se bave histori- barskog dana plamtio u duvarovima ove
čari. Čovjek koji se cijelim svojim bićem džamije – i oslušni – tinja i danas uhvaćen
nastoji rastrti po ovoj skladnoj bogomolji u tim cvjetovima, listovima, viticama, lo-
i rasuti se u njenu prošlost i, u pomen na zama, koje se u crvenom, u sivom, u boji
njenog graditelja, dotaći je čistom emoci- bijele kahve, prelijevaju i loze, uspinju i
jom već zalazi iza zavjese vremena i izbija spuštaju preko drvenih lukova kojima su
u onaj sunčani novembarski dan kada se povezani duborezom ukrašeni stubovi mah-
vojska Eugena Savojskog s Kobilje Glave, fila, ili se isprepliću na mihrabu, i u plavoj,
preko Koševskog Brda, poče spuštati u Sa- i u zelenoj, i u bijeloj, i izrastaju u ljiljan, u
rajevo. Tresu se poljane i podrhtavaju brda grozdove i vijence – i čut ćeš – kao da ovo
od bijesa koji u Eugenu izazvaše bezumne drvo još diše zadnjim uzdahom šejha Ma-
Sarajlije, oglušivši se na njegove prijetnje gribije, stopljenim s posljednjim dovama
da će sve uništiti ognjem i mačem i ni di- dvojice službenika njegove džamije izgor-
jete u kolijevci neće biti pošteđeno ako ne jelih u plamenu – i vidjet ćeš – njih, ljude
predaju grad. Narod potovario najnužnije, od krvi i mesa, tolika stoljeća spresaše u
zbio se u zbjegove pa bježi uz Miljacku, na čistu emociju. n

STAV 7/10/2022 67