Page 73 - STAV broj 435

KAKO SU KATOLICI I PRAVOSLAVCI

OTELI ZEMLJU BOŠNJACIMA

U članku Bošnjaci i agrarno pitanje, objavljenom 1920. u listu
Samouprava, Krsto Marić, između ostalog, piše: „(...) Rijetko je
naći posjednika Bošnjaka, a da nema makar malo begluka... Tu
zemlju obično su oni radili sobom, a neki su davali kmetovi-
ma na obradu. Kako velika većina Bošnjaka živi po varošima i
varošicama u Bosni, to se oni bave mješovito i zemljoradnjom
i zanatima... I kao što bi priličan broj zanatlija i bakala u Sr-
biji živio vrlo bijedno pored svog zanata da mu nije bilo njivi-
ce zemlje, tako je isto i sa bosanskim Bošnjacima. I dok je dan
oslobođenja bio za ove naše građane dan slobode, za naše Boš-
njake to je dan početka bijede. Beglučka zemlja svih Bošnjaka
zaposjednuta je tako slobodno možemo kazati, da nema nijed-
nog Bošnjaka u Bosni koji živi u varoši a da ima i pedalj zemlje
danas u svojim rukama. Ima vrlo mnogo težaka pravoslavnih i
katolika koji imaju oko pedeset hektara kmetluka, pa su pored
svega toga oduzeli od Bošnjaka njegovih pet ili deset hektara
begluka. I tako dok jedan umire od gladi samo zato što je Mu-
sliman, dotle drugi živi u izobilju samo zato što je pravoslavni...
Bezbroj bošnjačkih porodica u Bosni formalno gladuje, jer ono
malo zemlje što su imali oteto im je... I što je najgore, desi se da
budu dva begluka jedan do drugoga: prvi je Muje Mujagića, a
drugi prešao u ruke Petra Petrovića. I sada težaci zaposjedaju
begluk Muje, jer je bošnjački, a na begluk Petra niko ne okrete
glavu jer je pravoslavni, iako su i Petar i Mujo zanaćije. A ova-
kvih slučajeva ima bestraga mnogo...“

USMENA PREDAJA O NADIJEVANJU

IMENA HERCEGOVINI

Čim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila
fet učinjena od Turčina, odmah nizami stanu iskati
izun da odu malo u svoj vilajet na selamluk i na tevdil
havu, biva da malo promijene hariju, jer nikako nijesu
mogli obiknuti našu vrućinu i žegu. Mnogi od njih koji
nijesu bili više godina kod kuće dobiju teskeru da mogu
ići. Kad su došli tamo u svoju domovinu, već otkle je
koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emšerije i jarani
o svem i svačem i kakva je ta đaurska zemlja, i kakvi
su kauri. Oni im počnu svašta pričati, a od Hercego-
vine im još reknu nabaška, kao da su se svi sto godi-
na zdogovarali i ovo: “Para jok, herseng čok”, što je
biva, efendum, po naški: “Para nema, a kamenja bu-
kadar!” O tome začuje polagano i sultan u Stambolu
pa sabere na divan sve svoje mušire, valije i vezire, te
ih zapita kako će novo ime nadjeti toj građanskoj ze-
mlji, a u zainad đaurima, jer mu je dosta askera pozo-
bala dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari paša,
koji je bio na Hercegovini, kako je baskin po onoj ni-
zamskoj “herseng” – “puno kamenja” nadjenuti ime
i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja.
Sultan i vas divan na to kail i razi bude, te po asker-
skoj riječi “herseng” prozovu zemlju Hersengovina,
otkle je poslije došlo ime Hercegovina.

STAV 7/7/2023 73