Page 74 - STAV broj 410

KULTURA

u lirskim i misaonim slikama Skende- Skender Kulenović je, čini kao suštinske veze između onog što je
ra Kulenovića kao nešto što je beskrajno nastalo u vječnosti s onim što nastaje iz
uzbudljivo, neponovljivo i nedosegnuto. mi se, izjednačio riječ/ vječnosti. Relativno hermeneutičan (za-
Od vrtoglavo pitoresknih pejzaža bosan- govor i egzistenciju, tvoren, šifriran), a ipak tako mnogozna-
ske krajine, do miomirisnih a škrtih me- odnosno ispisao poeziju čan Kulenovićev poetski izraz baziran
diteranskih (hercegovačkih) predjela, kroz je na tematskom trojstvu: život, smrt,
nanose bogatih mirisa i fosforescentnih prepoznatljivu, sazdanu vječnosti. Pri tome je život u polju zna-
pokreta sevdalinke i balade, Kulenoviće- od krvi i mesa pokazujući čenja naglašen kao egzistencija vidlji-
vo tretiranje tradicije pojavljuje se pred vog, opipljivog, opredmećenog (Iza be-
nama kao korijenski bogato životvoran duboko nezadovoljstvo ne zzidog zida), a smrt kao vrhunski oblik
ornat mudrog i dovitljivog profeta koji samo sopstvenim položajem trajanja (Nad mrtvom majkom svojom).
traje, koji ostaje. S tom i takvom tradi- Odnos između činilaca Kulenovićevog
cijom u pozadini svojih bolno akcenti- u svijetu nego i položajem suštastvenog tematskog trojstva mogao
ranih vizija Skender Kulenović govori i umjetnosti riječi, odnosno bi se predstaviti na dva načina, prvim
našu vertikalu od Abdurahmana Sirije, krugom referenci koje je ona kao Smrt – život – Vječnost i drugim
Ahmeda Vehdetija, Safvet-bega Bašagi- kao Vječnost – život – Smrt.
ća, Muse Ćazima Ćatića, Hamze Hume, u stanju da ostvari u vijeku U ovom prikazu nije teško, razumije
Saliha Alića, Hasana Kikića, Mehmeda- koji je, spram današnje se, prepoznati vid arhetipske predstave
lije Maka Dizdara i drugih, a takvo jed- poretka Nebo, Čovjek, Zemlja. U ovom
no njegovo nastojanje neosporno mora situacije, bio sklon poeziji. je poretku naglašen čovjek, shvaćen kao
važiti kao prvorazredna komponenta u medijator, posrednik između Neba i Ze-
traganju za pozitivnim kontinuitetima lirski subjekt ne osluškuje samo vlastiti mlje. U grafičkom prikazu ovog odnosa
ovog podneblja. glas, već komunicira s djelima (umjetni- čovjek je predstavljen kao središte dvije
Nadam se da ćemo se složiti da poezija nama) koja su ostvarila sopstveno trajanje ukrštene prave, horizontalne prave i verti-
nije imenovanje postojećih stvari koje nas mimo vremena, okolnosti i odnosa u koji- kalne ose koja je u stalnoj korelaciji s kru-
okružuju. Dakle, ako poezija nije inven- ma su nastajala. Kulenović je u sonetima gom – Nebom i kvadratom – Zemljom.
tar stvari koje već postoje i koje nemaju Tarih (za Karađozbegovu džamiju), Tarih U nastojanju ka ovoj vrsti poistovjećenja
potrebu da ponovo budu stvarane, onda II (za Stari most u Mostaru), Stećak, Go- pjesničko ja umije da igra igru pretvara-
ona nema svoj predmet. Ona je po svo- vorenje sahat kule, Ničija već moja znatno nja, odnosno samooblikovanja. U pravi
joj prirodi bespredmetna. Pa i onda kada čitljiviji, odnosno uspio je da se otvori i smisao te igre može se proniknuti samo
polazi od već stvorenog i vidljivog, ona dosegne “vražiju magiju” poezije, prevla- ako se ni za čas ne zaboravi uvjerenje da
to dematerijalizira i čini nevidljivim – davanje muka u sebi i muka oko sebe, i govor u prvom licu uvijek znači govor iz
stvarnost pretvara u mogućnost. Tako ona ispiše antologijske pjesme prekrasne te- sadašnjosti. Kao što na mnogim primjeri-
onome što je već dato oduzima izvjesnost matske organizacije, britkih i upečatlji- ma Kulenovićeve poetske riječi možemo
i postepeno ga sugerira zamjenjujući odre- vih metafora, jasnih alegorija i simbola, vidjeti, pjesničko ja teži da se identificira
đeno neodređenim, postojeće mogućim, i prekorači prag toliko žuđenog osvajanja s onima koji pripadaju svijetu nepostoja-
neposrednu stvar šifrom, konkretno sim- praznog, slobodnog prostora. nja, odnosno smrti, pjesničko ja nastoji
bolom. Zato je velika, fina lirika redovno Pribjegavanje strogim pjesničkim da se približi i onima koji opstaju u svi-
bez tereta sadržaja. Možemo i dozvoliti, oblicima svojstveno je samo savršenim jetu iščezlog, odnosno prošlog: nastoji
u jednom drugom vidu, da svaka pjesma umjetnicima. Slab pjesnik ne smije da identificirati trenutke njihove nestale
ima svoj sadržaj, ali ćemo pri tome tvrdi- uzme na sebe toliku odgovornost. Pre- sadašnjosti.
ti da se taj sadržaj nalazi izvan pjesme. A ciznost, potpuno potčinjavanje riječi Stoga je sklono da se prepoznaje, u
pjesma nastaje iz spleta aluzija na te sadr- ideji i ideje obliku pjesme đavolski je tome je igra o kojoj je riječ, u pojavama
žaje koji nisu direktno unijeti u pjesmu. posao koji zahtijeva “mučenje savje- iz historijske, ali i nehistorijske prošlo-
U pjesmi mora da se dogodi samo pjesma snih”. Kulenovićev stih često podsjeća sti, prvenstveno kulturne i mitološke, a
i ništa više. Poezija se zato ne dostiže ži- na rad precizne ruke dlijetom u naj- prepoznavanje se zbiva na osnovu izbora
votom, ona se dostiže umom. Došli smo, plemenitijem kamenu postižući nago- po duhovnoj srodnosti. Ovom konstata-
dakle, do Kulenovićevih pjesama u kojima vještaj smisla konkretiziranog trajanja cijom vraćamo se na početak ovog teksta,
odnosno na tvrdnju koju je Skender Ku-
lenović svojevremeno izrekao: “(...) naše
Tradicija, kao dimenzija trajnosti i provjerenosti, doista su poetske riječi ono jedino u šta možemo
da izađemo iz sebe, utjelovljenje onoga
živi u stihovima, u lirskim i misaonim slikama Skendera unutarnjeg, nažalost ne naša otjelovljenja
Kulenovića kao nešto što je beskrajno uzbudljivo, u praznom, slobodnom prostoru (kako je
čini mi se u muzici), nego upravo naša
neponovljivo i nedosegnuto. Od vrtoglavo pitoresknih utjelovljenja u riječi koje su prije nas ili
pejzaža bosanske krajine, do miomirisnih a škrtih pokraj nas od svog voska izmijesili drugi”.
Kulenović je, dakle, uspio osvojiti,
mediteranskih (hercegovačkih) predjela, kroz nanose ako ne čitav ono bar djelić praznog, slo-
bogatih mirisa i fosforescentnih pokreta sevdalinke i balade, bodnog prostora koji se još uvijek nala-
zi ispred nas. Stoga je za njega s pravom
Kulenovićevo tretiranje tradicije pojavljuje se pred nama kazano da je “pjesnik koga je odjeknula
kao korijenski bogato životvoran ornat mudrog i dovitljivog epoha u svojoj totalnosti ili u svom pro-
tivrječju”, a protivrječje je privilegija
profeta koji traje, koji ostaje. odabranih. n

74 13/1/2023 STAV