Page 57 - STAV 67 16.06.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Bilješke iz Irana (5)

SVE BEŠĆUTNOSTI NALIK

SU JEDNA DRUGOJ

Gledam kako promiču raskošne vile ograđene visokim, sivim mermernim
zidovima, a gledam i u Bergsona. Uglađen, solventan, diplomatski
reprezent bogate i moćne države, savršeno se uklapa u ambijent kroz koji
se vozimo. Za večeru je iskeširao 260 dolara, a ljigavog konobara nagradio
Piše: s 30 dolara. Za prosječnu iransku porodicu sasvim dovoljno za tri‑četiri
Sadik IBRAHIMOVIĆ mjeseca bezbrižnog života. Za mog druga Saliha, uličnog obućara, i više

otel “Lale” teheranska je verzija profesor, ima stariju sestru u Italiji, posje- raspoložen, raspričao se, zahvaljuje mi
“Plaze” ili “Ritza”: blještavo, ćuje je povremeno, član je nekakve aso- na pomoći, zadovoljan je zbog polože-
raskošno zdanje, stjecište di- cijacije esperantista sa sjedištem u Beču, nog ispita, veliku je brigu skinuo s vrata,
Hplomata, obavještajaca, bizni- izgovor joj je to za studijska putovanja i ali, opet, nekako je sjetan. Lijepo smo se,
smena i novokomponirane iranske elite, posjete sestri, želi otići iz Irana i odlazila veli, družili u toj školi, bezmalo kao ve-
s cijenama od kojih nesviknutog čovje- je, ali uvijek se vraćala – ne može ostavi- lika i složna porodica, ali takav je život,
ka hvata blaga vrtoglavica. Bergsona svi ti bolesnu majku. Nije politički aktivna, svemu dođe kraj.
poznaju. Očito, čest je gost ovdje. Ima i drži se po strani, a i inače živi mirno i Šutim, gledam kako promiču raskoš-
svoj rezervirani sto u francuskom resto- povučeno, bavi se amaterski slikarstvom, ne vile ograđene visokim, sivim mermer-
ranu. Napadno ljubazni konobar odmah prevodi s francuskog i engleskog djela po- nim zidovima, a gledam i u Bergsona.
je tu; pridržava nam stolice i pomaže da dobnih evropskih pisaca, ostvaruje tako Uglađen, solventan, diplomatski repre-
sjednemo. Ima nečega ljigavo odvratnog lijepe prihode, finansijski je neovisna, zent bogate i moćne države, savršeno se
u njegovom ophođenju; pruža nam me- nesklona porocima, razvedena sretno, uklapa u ambijent kroz koji se vozimo.
nije i sitnim vrckavim hodom odmiče se koliko znam, nema djecu i, ovo je moja, Za večeru je iskeširao 260 dolara, a lji-
nekoliko koraka, ne skida pogled s našeg a ne operativna procjena, željela bi ih gavog konobara nagradio s 30 dolara. Za
stola niti plastični osmijeh s lica. Zasigur- imati. Eto, toliko, u najkraćem. Ima još, prosječnu iransku porodicu sasvim do-
no s dobrim razlogom – masne su, izgle- ako te zanima?! voljno za tri-četiri mjeseca bezbrižnog
da, Walterove napojnice. – Ma, ne. Ni to mi nisi trebao reći. života. Za mog druga Saliha, uličnog
Bergson ne gleda u jelovnik, zna šta Ugovor mi uskoro ističe i idem kući. Ne obućara, i više. Zaradi dnevno, veli mi
hoće i pokazuje sve odlike istančanog i mogu više živjeti u ambijentu prepunom jednom, desetak hiljada rijala (otprilike,
prekaljenog poguzije: poručuje na fran- restrikcija i stalne strepnje za ishod iz- dolar i po) i time prehranjuje porodicu.
cuskom meni nepoznata jela, zanovijeta, govorene riječi, pogleda ili čak pokreta. Jedu, i to mi veli, isključivo rižu, najjef-
traži nekakve posebne začine, uz asistira- To je suludo! I, povrh svega, još mi samo tiniju, prelivenu “sosom” pripremljenim
nje servilnog konobara oprezno dotjeruje Atieh fali! od začinskih biljaka. Gledam u putenog
ukus dok ja, i pored njegovog negodova- – A zašto da ne?! Zar ne želiš da na- Bergsona, a pred očima mi i ispaćeno Sa-
nja, poručujem samo salatu i plavu ribu. slika tvoj portret?! – zajedljiv je Bergson. lihovo lice. Dva svijeta.
Jedemo u tišini, a Bergson povreme- – Krasno! Impresivno! Dakle, uvježban – Walter, je li tebi dobro ovdje, u Iranu?
no vadi iz džepa tanku, srebrnu plosku si da prepisuješ i prisluškuješ istodobno?! – Odlično! Zašto pitaš?
i krijepi se kratkim gutljajima. Dobro bi – Uz dužno poštovanje, onih neko- – Onako! I samo da znaš, žao mi je što
mu, veli, došla čaša bijelog vina. Viski je liko meni poznatih riječi nisam mogao sam ti pomogao da položiš ispit!
pretežak za ova fina, lagana jela, ali šta je ne čuti, kao i ostali u učionici, bojim se! – Kako?!
tu je. Kada je već zaglavio u Iranu, valja – Dobro, neka ti bude: pozvala me da- – Eto tako! Zaustavi auto!
mu se nekako snalaziti. nas nakon završetka tečaja u kućnu posje- – Zašto?!
– Atieh je zaljubljena u tebe – brunda tu, a portret je, naravno, tek puka izlika! – Walter, stani!
između dva zalogaja. – Hoćeš li otići? Zaustavlja auto, zabezeknuto me gle-
– Ne znam, nisam primijetio – vrdam – Ne znam. Nadam se da neću. da, izlazim bez pozdrava, ulazim u taksi i
neuvjerljivo. – U redu. To je ipak tvoja stvar. I opro- vozim se kući. Znao sam da tim gestom
– Ja jesam. A i ti si, da se ne lažemo. sti na indiskreciji. nisam napravio ništa niti ikome pomo-
Možda te zanima ovo: živi s majkom, otac Nakon večere, vozimo se njegovim gao, ali, ipak, vozeći se u rasklimatanom
joj je nestao u čistkama s početka Revo- Volvom s diplomatskim oznakama kroz Pejkanu, osjećao sam se nekako bolje,
lucije, ima trideset godina, sveučilišni je bogati, glamurozni sjeverni Teheran. On mnogo bolje. n

STAV 16/6/2016 57