Page 58 - STAV broj 438

DRUŠTVO

ne mogahu braniti pa ga moradoše predati tačku susreta triju carstava – osmanskog, stotinu vragova, natezati s tim Mlečaninom
Mlečanima, a ovi ih, zauzvrat, pustiše da idu austrijskog i mletačkog – kao što je onda i s tim Švabom i glumiti da mu je stalo.
kud im drago i da potjeraju sav namještaj tražio tačku kojom će označiti centar svijeta Osam godina nakon što je svu svoju sud-
i sve stvari i sve ono što će im biti nužno svih Kulinovića. Taj zapisnik o ustanovlje- binu, i sve sudbine svog pokoljenja, svezao
za novi život ma gdje ga zasijali. nju tromeđe u kojem se kroz vjekove njiše za tromeđnu tačku među carstvima, izra-
Oni sami niti su podražavali te priče ime Salih-agino datiran je na 13. august sta lik Salih-agin na zadarskoj skeli. Sada
niti su pokušavali da ih zaustave. Niko ih 1699. godine, a sam Salih-aga pominje se je emin i opet carski povjerenik i deseti
nikada nije čuo da pričaju o prošlosti, niti kao sultanski opunomoćenik. dio svakog novčića koji trgovci stokom
da pominju Kulina, niti bana, niti da su Dakle, ljeto je i mora da je sunce upeklo i ostali namjernici plate da pređu preko
se, kada dođoše Osmanlije, iz Bosne pre- svom snagom, a Salih-aga, u pratnji desetak skele stavlja sebi u džep, a ostalo prebira i
selili u Liku – tu dobiše zemlju i vratiše aga i drugih carskih funkcionera, nateže se šalje za Istanbul. Petnaest godina tako je
im plemićke povlastice. Te priče sam na- s konjem pod sobom. Taj plameni vranac slagao novčić na novčić i udarao kamatu
rod vezaše oko njih, kao i one suprotne, o uporno odbija da gazi između oštrog pla- i haračio po Prkosima, sanjajući o proma-
tome kako su sada morali ostaviti sve ono ninskog kamenja i svako malo se previja, knuću i slavi, a šesnaeste godine, kada ga
što dobiše onda kada iz Bosne dođoše u njišti, uzdiže se i svoju nervozu prenosi imenovaše za kapetana Bišća i kada dobi
Liku i vratiti se nazad otkud su i došli – u na jahača. Strašno je nervozan Salih-aga. na upravu kapetaniju pet puta veću nego
Bosnu. Kako uopšte ne gajiše uspomene Obučen je u svečanu odoru, s ogromnim onu na gornjem toku Une, vezir ga pozva
na taj ostavljeni grad, narodu se činjaše turbanom na glavi, koji ga tjera da se sve u Travnik i on nikako nije mogao da se
da im je čak i milo što sve bude tako kako vrijeme drži sasvim uspravno, a svud po načudi tom pozivu. Ne može se reći da ga
se izdešavalo i što ih je oseka kojom se po- njemu, po licu, iza vrata, niz leđa, pod pa- nije očekivao. Ali ne odmah, već, po nje-
vlačilo onoliko carstvo nanijela baš ovdje, zusima, ciblja znoj kao da si česmu otvorio. govoj najskromnijoj računici, uvrh pete
na Ostrovicu. Uz to, nervira ga i to što ga je ustvari baš godine, kada sredi najvažniju kapetaniju
briga da li će tromeđna tačka biti na ovom na Krajini i pameti privede te buntovne
SALIH-AGINE SLUTNJE ili na onom uzvišenju, jer niti će on, niti Cazinjane i Bužimljane, a posebno raspo-
Prvi među Kulinovićima nad čijim li- bilo ko iz njegove pratnje, niti bilo ko iz jasane Kladuščane, koji ne poštivaše ni
cem historija razgrće pepeo zgorjelog vre- ostale dvije delegacije, pa ni njihovi po- vezira ni sultana i udaraše preko granice
mena biva Salih-aga. Nekoliko godina na- tomci, ikada više kročiti na ovo mjesto i u za svoj račun i za slavu.
kon onog dana kada je pobo štap kraj Une ovu vukojebinu (baš tako se izrazio kada su Zato Salih-aga bi zabrinut. Ali trudio
i odredio strane svijeta za kulinovićki novi završili i kada se dokopao prvog odmorišta se da to ne pokaže ni pred vojskom ni pred
dom, pojavljuje se on na samoj tromeđi. U gdje se raspojasao, bacio turban i koliko je svojtom ni pred najbližom rodbinom. U
ruci mu ne vidimo štap, ali na osnovu jed- dug i širok polegao po travi), ali mora se, njemu sve je plamtjelo, čas bi bio uvje-
nog požutjelog dokumenta znamo da traži iz inata, iz diplomatskih razloga, zarad još ren da ga vezir zove da mu odmah ponu-
di mjesto svoga defterdara i tad bi redao
stvari koje treba pozavršavati prije nego
ode u Travnik, a čas bi sumnjao u sve i hi-
tao se na konja i jahao uz Unu do Ripča,
izdirao se na tamošnjeg dizdara, i do So-
koca, i galamio na posadu da samo trijebe
buhe i češu mu..., ali ne bi tu riječ izgova-
rao do kraja, već bi ustrčavao stepenicama
uz kulu, na vrh, i odozgo dugo snatrio nad
bihaćkom ravnicom, razgrćući po sebi po-
sljednje okrajke slutnje. Ali na licu mu se
od te unutrašnje uznemirenosti ne bi ništa
odasijavalo i bivalo bi lice njegovo i dalje
odsječno i hladno, odlučno i tvrdo, granit.
Prsnu sva ona slutnja i sav onaj nemir
i mulj iz njega kada se najmanje nadao i
sasvim iznenada. Bilo je to onog dana kada
se popeo na konja privezanog pod Kape-
tanovom kulom usred Bišća i, čuvajući
se da ga ni jedan vrag na ovom svijetu ne

Salih-aga, sjahavši s konja i klečeći na obali Une, zagrabi u pregršt njenu hladnu vodu i reče
da zaborave svaku riječ koju su danas od njega čuli i da se, evo, nakon svih onih nevolja i
strašnih muka, spustiše u Dženet. I podignu tada pogled i odozdo pogleda utvrdu, visoko na
brdu, pod samim stropovima neba, i ona mu se učini pristupačna i pitoma i nimalo nalik na
onu sebe kakvu su je gledali jutros, sleđa, kada izroniše iz polupomračine drevnih šuma.
Zabode Salih-aga tada štap što ga je danima nosio sa sobom, kao da potvrđuje da su, evo,
došli na kraj puta, i reče: „Ujutro se vraćamo.“ I doda: „U tvrđu.“ I još reče: „Ovo je naš dom.“

58 28/7/2023 STAV