Page 19 - STAV broj 216-217

Bosne i Hercegovine. “Na Tjentištu nas ima pedesetak, u Jele- danas tvrde da smo mi pobjegli s Proskoka. A mi smo ostali po-
ču šezdesetak... Ne možemo napustiti svoj toprak, pa makar da sljednji, u poluokruženju, pod naletima tenkova i helikoptera,
odemo i pokosimo imanja. Nikada to neću prodati, djecu ću za- pod granatama. Dolazila je masa nekakvih komandanata, budu
dužiti kada umrem da to ne smiju prodati. Neka grunta. Histo- sat-dva s nama i, kada vide kako se gine, razgule. A mi smo sa-
rija se ponavlja, ko zna šta će sve biti jednog dana. A možda se njali da samo malo odspavamo. Sve lebdi u vazduhu. Samo mi
i naš narod opameti”, priča nam Sakib Pačo, koji je iz rodnog je žao naših 56 poginulih boraca.” n
Tjentišta započeo svoj ratni put. “Put koji smo mi prošli je bio
težak. Bio sam na Grepku, bio sam s rahmetli Zaimom Ima-
movićem, bio s Edhemom Godinjakom. Šest puta sam bio ra-
njen. Bio sam zamjenik poginulom komandantu naše brigade.
Na kraju sam nekako, kada sam podvukao crtu, baš razočaran.”
Svaka Pačina priča uvijek se vrati na Proskok, mjesto na
kojem je njegova brigada ostala posljednja braniti Bjelašnicu
i Igman te ratne 1993. godine. Zbog Proskoka i svega onoga
što se tada dešavalo, Pačo je razočaran. “Mi smo bili skoro pa
potpuno okruženi. Bio je napad na Rogoj. S nama u jedinici je
bilo i 90 civila, tada smo napravili sastanak da vidimo šta da se
radi. Jer, ako padne Rogoj, ostajemo okruženi sa svih strana.
To bi bila čista pogibija. Najviše smo brinuli zbog civila, oni ti
moraju biti na prvom mjestu.”
Ovako se danas Pačo sjeća Proskoka. “Kada smo krenuli u
povlačenje iz Dejčića, kolona je bila duga dva kilometra. Stali
smo na Proskoku, vidjeli smo da bismo tu mogli da se suprot-
stavimo tenkovima. Formirali smo liniju i potukli smo se s
njima prsa u prsa. Tu nam je poginuo naš komandant Dževad
Hanjalić. Teško je kada komandant pogine. Preuzeo sam ko-
mandu. Probali smo se utvrditi. Granata pada svakih sekun-
du-dvije, teško je napraviti bilo kakav zaklon. Ovuda nisu mo-
gli proći. Mi smo ginuli svaki dan, dvojica-trojica. Ostali smo
na Proskoku dok su ostali brisali desno i lijevo. Nama niko
nije htio javiti da nam četnici dolaze iza leđa. Povukla se jedi-
nica ‘Silver Fox’, povukla se komanda druge brigade, ostali su
momci iz Sedme muslimanske ne znajući da im se komandant
povukao. Vidjeli smo četnike na repetitoru. Igman pada, mi
ostajemo u okruženju bez da nam iko javi. Valjda smo svi bili
određeni da nas nestane.
Godinama su nam branili da obilježimo šta se dešavalo na
Proskoku. Evo, posljednjih godinu-dvije pomalo se počinje pri-
čati o tome šta se ovdje dešavalo i kakve su sve zakulisne radnje
bile oko Proskoka. Mora se označiti gdje je ko ginuo, kada i zašto.
Vrijeme je da se prestane šutjeti. Da neke stvari izvučemo
iz mraka, da se razjasne neke sramne stvari iz naše historije.
Neka snosi krivicu ko treba, neka se konačno razjasni jesmo li
mi i kome bili kolateralna šteta. Postoje neki komandanti koji i

STAV 25/4/2019 19