Page 26 - STAV broj 216-217

DOSJE “STAVA”: FOČA

Salih-efendija Hasić je bio predsjed- Ribar je počeo da govori da mi neće- Tito je na referat pozvao Ribara,
nik Općine, velikosrbin i jenesovac, za- mo trpiti, da na našem terenu iko ima dok sam ja morao sa Feridom i neko-
klan je zajedno sa bratom. vojne formacije osim nas. liko mještana komunista, muslimana,
Ujutro mi je kurir doveo konja. Ja- – Mladiću, ovo je naš teren stotine da razmotrim pitanje angažiranja mu-
hali smo prema Brodu. Sedam kilome- godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo slimanskih masa.
tara uz Drinu bilo je sedam kilometara na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i ne- – Mi nismo bili dovoljno energič-
pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema ćemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme. ni – rekao mi je Ribar kad se vratio od
Curevu ista slika. Nakon dva sata jaha- Oprostili smo se i pošli. Tita.
nja, kurir nam je rekao da smo se pri- Na kosi je stajala jedna žena sa puš- Ujutro se vratio fočanski odred
bližili Curevu. Nakon još deset minuta kom i osmatrala. Nas je poveo isti mla- Straja Kocovića, pojačan dvjema četa-
jahanja, sa brijega su nas upozorili da dić do kraja sela. ma pratećeg bataljona Vrhovnog štaba,
stanemo. Počeli smo se dovikivati. Na- – Imaš li koji metak, beže? – pitao koje su imale bacače, teške mitraljeze i
prijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto me je da ne čuju drugi. – Nemam meta- jedan mali brdski top.
smo im rekli da smo došli na pregovore, ka, ali daću ti dvije bombe – rekao sam – Ti ćeš opet sa mnom danas u Cu-
dozvolili su da ja, Ferid Čengić i Lola mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio revo, ide sa nama i Rade Hamović, koji
Ribar bez pratioca i oružja uđemo u selo. sam i od Lole i od Ferida po jednu i će rukovoditi napadom ako ne prihvate
Mi smo za svaki slučaj sakrili bombe i u dali smo mu. ultimatum.
džepove uzeli otkočene pištolje. Doče- – A je li i ovo musliman? – pitao je – Ja ne mogu, neka pođe Ferid.
kao nas je jedan mladić i poveo u štab. za Ribara. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu
Preko leđa je imao staru lovačku pušku. – Ja sam Srbin – rekao je Lola. i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po
U jednoj maloj seoskoj kući sa jednom – Svaka ti čast, mladiću. Ama, reci Foči, ne mogu ići, pogotovo u akciju za
prostorijom dočekalo nas je nekoliko ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi? razoružanje ljudi koji brane svoje živo-
muslimana. Bili su u prostim seljačkim – To su srpske ustaše – rekao je Lola. te od razbojnika.
odijelima, kao da su se tek sa njiva vrati- – Vala, ustaše vako nisu radile! Mjesto mene je otišao Ferid Čengić.
li. Kada smo ušli, oni su ustali na noge. Jašući ispod Cureva kroz srpsko Curevci su predali oružje uz časnu
– Dobro došli! selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju. riječ i obećanje da će im se oružje vrati-
– Selam alejkum – rekao sam. Oni su – Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? ti ako se partizani budu povlačili sa te-
me samo malo oštrije pogledali, nisu mi Šta kažu Turci? Imaju li oružja i muni- rena. Dotle će selo čuvati od eventual-
ništa odgovorili. cije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mno- nih napada četnika desetina partizana,
– Ovo vam je sin Husein-bega, a ja go? – pitali su nas. koje je selo dužno hraniti. Osim oružja
sam Čengić sa Vihovica – reče Ferid. – Oni nisu ustaše, nego pošteni lju- je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.
– Ma čuli smo za vas da ste u partiza- di – rekao je Ribar – Imaju i topove i Na referatu o angažiranju musli-
nima – reče jedan. – Pa lijepo, sa kakvim mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mana predložio sam Vrhovnom Štabu
nam dobrom dolazite? mojim mišljenjem da se ostavi oružje sljedeće:
Rekao sam im naše mišljenje. Ustao Curevcima, ali sam vidio da niti on ni – lzdati javni proglas u kome će se
je jedan visok, koštunjav seljak, sred- Ferid neće to kod Vrhovnog štaba ener- osuditi četničko klanje nad nevinim
njih godina da nam odgovori. gično podržati. muslimanskim življem u Foči.
– Braćo – počeo je nesigurnim, ali
odlučnim glasom. – Čitav kotar je po-
klan. Nećete naći nijednog musliman-
skog sela koje nije zapaljeno, ljudi po-
bijeni, žene osramoćene, djeca poklana.
A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu
su čitavo selo sa ljudima zapalili. Čitav
kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoli-
ko dana. I mi, da nas četnici ne pokolju,
sabrali smo oružje i odlučili izginuti
ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janj-
ci. Mi se protiv vas partizana nećemo
biti. Niko od nas neće napustiti selo ni
sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu
politiku mi se ne miješamo. Mi brani-
mo živote naše djece i žena. Zar da mi
damo oružje vama?! Nekoliko kilome-
tara odavde su četnici. Oni to i čekaju i
poklaće nas kao ovce.
– Mi ćemo dati jednu četu da čuva
vaše selo – rekao je Lola Ribar.
– Da se ne biste mučili, ostavite
vi nama naše oružje i nas na miru. Mi
ćemo se sami braniti kako možemo.
– Šta će se dogoditi ako se vi morate
povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste
jučer ovdje bili, a možda nećete ni su-
tra? – upitao je jedan starac.

Partizani u Foči 1942. godine
26 25/4/2019 STAV