Page 25 - STAV broj 216-217

– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili dale su tako prestravljene. Majka je isto vić nisu im dozvolili da se sakriju kod njih
smo neke pohvatali? bila oslabila. Sav namještaj su nam opljač- nego su ih nagovarali da mirno čekaju kod
– Pobjegli su samo desetak, ostali su kali. Moju majku su silili da kaže gdje ima kuće. Krili su se po muslimanskim siro-
svi ovdje, ali oni su kao partizani pri- zlato. – Sinoć sam ga dala komandantu. mašnim kućama gdje četnici nisu imali
mljeni i imaju svoj odred. Komandant je – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali
Strajo Kocović, samozvani četnički voj- opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali reći ko je ubio brata. Nađen je mrtav na
voda, koji je bio jedan od najgorih kolja- ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlo- Drini, opljačkan, revolverski hitac više
ča. Ništa nije učinjeno da se kazne. Zbog vić je bio naredio da se taj komandant što desne obrve dokončao mu je život. Poko-
toga sam se obradovala kad sam te vidjela. prije nađe, jer je htio da dobije svoj dio pan je tek nakon odlaska četnika.
– Otidi molim te do moje majke i se- od pljačke poznate muslimanske porodi- Omer-beg Čengić, koji je isključen iz
stara, reci da sam ovdje i da ću doći čim ce. Tu noć nisam oka sklopio, slušao sam kadetske škole radi srpstva, uhvaćen je i
svršim u Vrhovnom štabu. strašne priče o četničkoj strahovladi. Moja zaklan na pragu kuće. Nisu mu pomogla
Činilo mi se kao da jašem ulicama obitelj se krila poslije po tuđim kućama. odlikovanja ni njegova zagrijanost za
nekog tuđeg grada, između tuđih ljudi, Naše komšije Milan Hadžić i Savo Niko- srpstvo jer je bio musliman.
nakon strašnog pohoda Džingis-kana ili
Avara. Nisam mogao da shvatim što se
dogodilo u mom rodnom mjestu.
Vrhovni štab smjestio se je u hotelu
“Gorstl”. Rekli su mi da me je Tito već
očekivao, da odem, on je u sobi. U pred-
soblju me je zaustavio pratilac, rekavši
mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog
vremena, izišao je Strajo Kocović, bra-
dat, obučen je bio u oficirsku uniformu
sa čizmama. Preko ramena visili su mu
redenici. Na šubari je imao petokraku.
Nije me pozdravio, samo je čudno po-
gledao u moj M. P. i bombe na kajišu.
Tito ga je ispratio na vrata.
– Šta ovaj radi kod Tebe? – pitao
sam Tita. – To je komandant Fočanskog
partizanskog odreda, ostavio je četnike
i prešao nama. Vrijedan mladić, preko
njega ćemo privući još mnogo ljudi. Ša-
ljem ga danas sa Borom Tosovićem u Če-
lebiće da mobiliziraju još jedan odred.
Tebe trebam hitno – rekao mi je. – Do-
bro je da si već došao. Sjutra rano ćeš sa
Feridom Čengićem i članom Vrhovnog
štaba Lolom Ribarom ići na pregovore
u Curevo. Tamo su neka muslimanska
sela odbila da predaju oružje. Oni su
nam poslali parlamentarce, da nam jave
da oni nas neće dirati, ali da im oružje
treba za borbu protiv četnika. Međutim,
mi smo četnike otjerali, vršimo veliku
mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad
ne možemo trpiti na našoj teritoriji ni-
kakve naoružane jedinice izuzev naših.
Putem će ti ostalo objasniti Lola.
Drugi muslimani su ovdje prema
nama pasivni. Ti si iz ugledne musli-
manske obitelji, ti moraš pokušati pokre-
nuti muslimanske mase da se opredijele
za nas. Čuo sam, tebi su četnici zapalili
kuću i ubili brata, to će upravo biti još
zgodnije da ti kao takav propovijedaš
slogu sa Srbima i da im ostali muslima-
ni pruže ruku pomirnicu. Razmotrićeš
sve mogućnosti sa Feridom i podnijeti
mi plan čim se vratiš iz Cureva. Idi da se
odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se
morate vratiti nazad.
Otišao sam svojima. Teško sam po-
znao sestre, toliko su se promijenile, izgle-

STAV 25/4/2019 25