Page 53 - STAV broj 303
P. 53
Alojzije Vijačkić
“Kada sam završio osnovnu školu, po-
čeo sam ovdje raditi s ocem. Da još jednom
imam dvadeset godina, opet bih izabrao Mijo Jozeljić (lijevo)
da budem kovač. Volim ovaj posao”, kaže
Mijo i objašnjava da se ovdje sve radi na
principu vatre i vode, vatra zagrijava že-
ljezo, voda pokreće točak koji pogoni ve-
liki čekić pod kojim se kuje željezo. Čak i
ugalj za vatru proizvode sami, uglavnom
od bukovog drveta. Taj je, kako objašnjava
Mijo, najbolji, najkvalitetniji. Bez dobrog
uglja, ne može se raspaliti dobra vatra koja
će kako treba zagrijati željezo.
Malo dalje od kovačije, odnosno majda-
na Jozevića na rijeci Oćevici nalazi se
majdan Alojzija Vijačkića. Zatičemo ga
dok iz žara vadi sač i stavlja ga pod veliki
vodeni čekić. U prvi nas mah, od glasnih
udaraca čekića i duboke usredsređenosti na
posao, ne primjećuje. Zatim zatvara vodu
i zaustavlja čekić, ostavlja nakratko posao
po strani da primi posjetioce.
“Nas je na ovoj rječici radilo 70-ih i
80-ih godina 64, 64 čovjeka koja sam ja
zapamtio, koja znam po imenu i prezi-
menu, a sad nas u selu ima ukupno 50
stanovnika. Samo u ovom majdanu radilo
nas je desetero”, priča Alojzije i pokazuje
STAV 24/12/2020 53