Page 54 - STAV broj 303

DRUŠTVO

gdje su sve gorjele vatre u kojima se za- Mijo radi isti posao koji su je, ali nikako mi nije jasno kako se desilo
grijavalo željezo. da ima u prekidu 1.200 metara makadama.
njegovi preci radili posljednjih Ja mislim da tako nema nigdje. Volio bih
MLADI ODOŠE, STARI POMRIJEŠE nekoliko stotina godina. da bude turista, ali, po mom viđenju, ko
“Sada nema više ko ni raditi, malo je ovo jednom prođe ovim putem prema Olovu
potežak pos’o, mladi odoše, stari pomrije- Naslijedit će ga njegov sin. svojim autom, drugi put neće da ne znam
še. Sad imaju ove tri kovačije, mi kažemo Ova jedinstvena tradicija tako koliko ima para”, govori Alojzije.
majdani, radi nas pet, a od nas pet, dva su Priča nam da je neki fratar u Svetištu
penzionera. Ja sam penzioner. Ovdje sam će nastaviti živjeti. Govoreći Gospe Olovske pronašao knjigu u kojoj piše
proveo 52 godine, slabo sam učio u školi, o replici srednjovjekovnog da je tradicija kovanja željeza u Oćeviji stara
a daleko bilo u školu i ići. Ja sam četrnaest 700-800 godina, a i otac mu je pričao da su
kilometara u jednom smjeru išao u školu mača, Mijo kaže da mu je njegovi preci koliko se pamti svi bili kovači.
pa četrnaest u drugom. Ovo je jedna tradi- “Čini mi se da se ova tradicija privodi
cija familijarna, ja sam učio od oca. I djed došao čovjek iz Visokog, Ferid kraju, volio bih da nisam upravu. U nas je
mi je radio ovdje, upamtio sam ga, umro je Sokolović, s prijedlogom da ovdje glavna energija voda, to više nema nig-
1965. godine. Otac je umro 2003. godine, dje u svijetu, ljudi pričaju tako, ja ne znam,
ja imam sina, nije danas ovdje, ali radi sa napravi repliku mača. nisam ni nešto hodao po svijetu, kažu 700
mnom. Imam i unuka, ali s kime raditi i godina zastarjela tehnologija. Istina, lakše je
kome raditi?! Ja sam skovao samo potkovica mašinom saviti ovaj sač, ali nije to isto, ovaj
za konje da bi kompozicija imala šta povući, pokoju motiku, malo potkovica. Krparimo čekić je neko napravio nekada da se to, eto,
ovdje se radilo toliko da su ljudi osamde- svašta pomalo”, govori Alojzije. još održava i, da vam kažem, poteško je, ali
setih godina u redu čekali ispred majdana. Ranijih godina dolazilo je i nešto turi- može se živjeti ako se hoće raditi. Ja sam se
Ovdje, u ovom majdanu, 7.500 motika samo sta, posao kojim se kovači u Oćeviji bave poslije rata, 1996. godine, vratio ovdje, na-
za jednu sezonu smo kovali, da ne govorimo prilično je atraktivan, neobičan, radi se pravio kuću, garažu, šupu, vozimo dva auta
još i o potkovicama za konje, raonicima za dosta na tome da se turisti privuku, da što sin i ja. Dok je otac bio živ, on mi je pomag’o,
oranje, potkovicama za volove, krampama. više posjećuju ovo mjesto, ali Alojzije nije kad je on umro, sin je prispio, sve smo na-
To se nije moglo stignuti, dočim danas..., optimista. pravili od ovog posla. Ko hoće raditi, može
danas smo mi još malo poznati, ali haman “Gdje će doći kad su putevi totalno loši?! živjeti, ali mora se uraniti”, kaže Alojzije.
je izumrlo. Najviše pravimo sačeve, kova- Najkraći put Olovo – Vareš ide ovuda. Da Priča nam da nema mnogo proizvoda
ne pod ovim vodenim čekićem, moramo su prodavali piljevinu, da ne govorim koru, u zalihi, što napravi, to i proda, uglavnom
ih grijati i kovati, to više nigdje nema da mogli su ga pozlatiti, a vidjeli ste kakav na svom tradicionalnom tržištu, na pijaci
se grije i da se pod čekićem savija. Radimo je. Od Olova do Oćevije je makadam, sav u Kladnju, u Han-Pijesku i u Vlasenici.
malo i tepsije, malo poljoprivrednog alata, isprovaljivan. Put prema Varešu asfaltiran Sada dosta ljudi naručuje pa on šalje po-
štom. Pokazuje nam već napravljene sačeve,
kaže da njih šalje u Australiju, ima dosta
narudžbi iz inostranstva. U Australiji ima
dosta rodbine i poznanika, oni naručuju
za sebe sačeve.
“U Australiju šaljemo poštom, dva kom-
pleta stanu u paket, ali dođe skuplja pošta-
rina od proizvoda. Imamo tamo rodbine pa
traže. Ja sam imao dva ujaka u Australiji,
mogao sam šezdesetih godina ići u Australi-
ju. U Njemačkoj imam trojicu ujaka, nudili
su mi da idem i tamo, ali nisam imao vo-
lje. A, pravo da kažem, nisam se ni pokaj’o.
Dok sam bio u izbjeglištvu, od prvog dana
do zadnjeg imao sam samo jednu želju, da

54 24/12/2020 STAV