Page 72 - STAV 76 18.08.2016

KULTURA

– Bio je ondje jedan veliki sanduk. Volio sam se igrati oko – Da.
njeg... i u njemu... Ispričaj mi to.
– Ne mogu se sjetiti. Nešto u što bi se skrilo dijete ni- I ispričao sam mu sve što sam vidio i kako sam to doži-
smo ni nosili. vio. Kad sam završio, dugo je šutio. Najednom sam vidio da je
– Nisam ni mislio da ste ga nosili. Važno je ono što je u umoran. Ona svježina kojom je odisao bila je samo trenutak.
njemu. – I... tako si ti ispunio svoj zadatak... sanduk nigdje nisi
– Ako takvo nešto u kući postoji, to bi mogla biti škrinja vidio, nego, kako si ono kazao...
za djevojačko ruho? – Ćup. Imali su ćup.
– Upravo tako velik, ali ne sjećam se da je u toj kući ži- – Da, ćup. I u njemu zlatnici?
vjela djevojka kojoj je bila potrebna oprava. To je bio sanduk – Nisu to bili istinski zlatnici, nego neki obojeni, kao što
za druge stvari. Važne spise, naprimjer? inače čine u tim predstavama...
– Nisam ga vidio i tako nisam mogao vidjeti ni ono što – A istinski su zlatnici nestali. Kao i naši spisi. I ti ne
je u njemu. znaš ništa o tome?
– Nestao je. – Kako bih znao?
– Ko? Pokazao mi je da iziđem. Razgovor je bio završen.
– Sanduk. Zapravo, on je na svome mjestu, ali nekako ra- Dok sam koračao šutke pokraj Nespine, pomislio sam da
zvaljen i – prazan! je ovo možda trenutak u kojem bi se moglo razjasniti sve što
– Kako bih ja to mogao znati? se događa, a iz čega se nejasno, ali sve opasnije podiže prijet-
– Ni golubice nisu znale dojaviti ništa izvjesnije. Ali neko nja i strijemi prema mojoj glavi.
bi. Onaj ko je pokupio spise i listine... ili onaj u čijim su ruka- – Možemo li razgovarati bez tajni i primisli? Naravno, o
ma završili. A to su bili važni spisi za nas. Neke prepise dodu- onome što objašnjava moj nejasni slučaj.
še imamo, ali koliki je zijev u svemu tome ko zna? Nespina je izgledao zaprepašten. Nikad ga takvog nisam
– Ništa o tome nisam znao. Niti sam na to bio upozoren. vidio. Iskolačio je svoje goleme oči i buljio u mene kao da će
– Da, naravno. Nije to ni bio tvoj posao, ali nešto si ipak pročitati istinsku namjeru koja je iza mojih riječi. U jednom
mogao vidjeti... trenutku mi se učinilo da vidim znak razumijevanja, ali od-
– Štoješta sam i vidio, ali sanduk ne. mah potom i neodlučnost. Nije bio siguran šta ja doista želim.
– Siguran si u to? Zato je oborio glavu i promumlao:
– Više nego siguran. – Mislio sam da ti je sve o tome jasno. Uostalom, nema se
Dotad me je netremice gledao. Kao da mi je želio proči- tu šta mnogo razmišljati.
tati misli. Potom mu se lice naoblači i lahkim znakom ruke – Vjeruješ da sam lupež i da je u pitanju istraga?
da znak da iziđem. Kad je podigao glavu, vidio sam da mu se izraz na licu
I izišao sam. mijenja. Tad sam shvatio da on o svemu zna mnogo više nego
Dok sam stajao ispred ulaznih vrata, neko se stvori iza što se to moglo i zamisliti. Sigurno nije ni Banu govorio sve.
mojih leđa. Bio je to Nespina. Uvijek bi ponešto zadržao za sebe. Ponešto na prvi pogled
– Nemoj se udaljavati neko vrijeme. Budi tu. nevažno, ali što bi se u nekom trenutku uklopilo i uvezalo
Gledao me naviknuto oštro u oči. Kao da me ne poznaje. Iz s nekim drugim naizgled nevažnim stvarima i otvorilo pred
tog sam shvatio da razgovor nije završen. Možda će se nastavi- očima pravu sliku.
ti nakon što me bace u tamnicu. Sve mi se to učinilo moguće. Nespinin posao bio je mnogo širi nego što su to različiti
Ali nije se dogodilo ništa. posjetioci mogli i misliti.
Do sutra. – Bio si čovjek od velikoga Kulinova povjerenja?
Sutradan ujutro, samo što sam otvorio oči, vidio sam – Najvećeg!
ispred sebe Nespinu. Iako se činilo rano, izgleda da je bilo Izgovorio je to zaista ponosno i vidio sam da se prisjeća
vrijeme za razgovor. nekih trenutaka koji su ga ispunjavali davnom snagom.
I bi tako. – A i danas si kod Bana takav?
– Kakav je ovo svijet nastao... Svaka šuša hoće da bude bo- – Drukčije je. Sve je danas drukčije nego jučer.
gatun... – govorio je Nespina dok me vodio u dvoranu za raz- – Misliš i da se moja priča ne bi toliko zamrsila?
govore. Tako sam je u sebi zvao jer je za mene bila upravo to. – Sigurno ne bi.
– Ne razumijem o čemu govoriš... – U čemu je onda stvar?
– Nije to nešto važno, nego, eto, naglas razmišljam... Zašutio je i samo me gledao. Nije izgledalo kao da će od-
– Tako? govoriti. Raširio sam ruke kao da ponavljam pitanje.
– Naprimjer, ona spodoba zvana Kolotalo. Svi misle bu- – Možda previše pitaš.
dala, dobra budala, a on pun zlatnika k’o, da prostiš, tuka... A onda je iz mene pokuljala bujica riječi.
– Stvarno ne razumijem? – Šta bih drugo mogao? Ne razumijem ništa što se doga-
– Zato je i nestao. Mnoge su tu stvari ostale nejasne. Ali đa. Jedino znam da u čitavoj toj staroj stvari, kakva god da je,
niko ga poslije nije vidio. Ljudska posla. Ni zmajska, ni zmij- zaista nisam imao nikakva učešća. Blago o kojemu se govori
ska. A i jedna i druga. i koje se traži nisam ni vidio, a kamoli uzeo. Spisi ili zlatni-
Stjepan je izgledao začuđujuće svježe. ci?! Listine ili srebrenjaci?! Kako bih ja mogao biti kriv za
– I... jesi li se sjetio šta si zapravo u tom bijelom svijetu vidio? to? Krivci su oduvijek bili poznati. Znao je to Kulin, a znao
– Sjećam se svega. si naravno i ti. Ne znam jesu li ikad za to kažnjeni? Očito da
– Nečeg posebno? Neobičnog? nisu, i zato se čitava priča mota kao omča iznad moje glave.
– Od svega su mi najčudnije neke predstave koje sam vidio. Nije li to, Nespina, neka veća igra za koju ne znam i zato je
– Predstave?! ne mogu ni razumjeti?
– Da. Vidio sam nekoliko na ulicama i trgovima Palerma – Možda i jeste.
i jednu ispred crkve... Kazao je to kao da je odhuknuo. n
– U Palermu?

72
72 18/8/2016 STAV 18/8/2016 STAV