Page 23 - STAV broj 253
P. 23

STAJALIŠTA



                                            KRIVO SRASTANJE
                                            Pronalaženje “izgubljenog” rođaka



                                            TO SAM ŠTO JESAM






                                             On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade,
                                             okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi
                                             zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno
                                             obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta
                          Piše:
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ  sam, odakle sam










                 odina je 1999. Zima. U posjetu   – Očito.                        – Došao je još za osmanskog vak-
                 mi dolazi rodica M. i, između   – Oprosti što sam ovoliko znatiželjan,   ta, pet-šest godina prije austrougarske
                 ostalog, veli da je dva mjeseca   ali, ako ti ne smeta, imao bih još nekoliko   okupacije, a rodno mjesto je napustio,
         Gradila u izvjesnom pogonu za      pitanja, a poslije ću ti reći zašto.  tačnije pobjegao, zato što mu je dozlo-
         proizvodnju obuće u blizini Živinica, no   – Izvoli!                  grdila crnogorska hajdučija. Pljačkali
         kako su i ona i ostali uposleni obaviješteni   – Jesi li ti Tuzlak?   su Ibrahimoviće, a nerijetko i ubijali. I
         da prodaja slabo ide i da će plaća ubuduće   – Da.                    nije samo on pobjegao. I moja se poro-
         biti u naturi, pa ko voli nek’ izvoli, odlu-  – Pravi, rođeni Tuzlak?  dica iz istih razloga preselila u relativno
         čila je napustiti posao i zarađenu obuću   – Da, jesam.               sigurniji Novi Pazar. Nego, sad se sjetih,
         podijeliti rodbini i prijateljima, te da je   – Znače li ti nešto imena Avdija i   znaš li da je tvoj pradjed u Tuzlu doveo
         zbog toga i došla kod mene. Nećkao sam   Rašid?                       i svog oca?
         se, nagovarao je da obuću ipak proda, ali   – Avdija je moj pradjed, a Rašid nje-  – Da, ali nije mi poznato kako se zvao.
         kako je bila uporna, čak me zamolila da   gov bratić.                    – Ibrahimaga se zvao. Uglednik. E,
         je ne odbijam, pristao sam.           – Da li ti je poznato da su oni nekad   moj čovječe, pardon, rođače, pa vi Bo-
            – Vidi, meni cipele ne trebaju. Ima li   davno živjeli u Tuzli i radili kao pekari?  sanci pojma nemate ni o čemu! Eto, sam
         šta za djecu – rekoh.                 – Da.                           si priznao da ti je ovo šesto mjesto pori-
            – Ima. Dođi sutra, bit ću i ja tamo, pa   – A da li ti je poznato da su se poslije   jekla po redu! Bruka, sramota!
         proberi šta god hoćeš.             nastanili u Loparima?                 – Nije moja, nego Ibrahimagina, Avdi-
            I došao sam. Obuću za djecu nisam   – Nisu. I ne kaže se Lopari, nego Lo-  jina i Rašidova! Kako je moguće da njihovi
         “probrao”. Neodgovarajući brojevi, ili   pare, ali nisi baš puno pogriješio. Nasta-  sinovi, unuci, praunuci, nisu znali oda-
         preveliki ili premali, ali, da je ne uvrije-  nili su se nedaleko od Lopara, mjesto se   kle su porijeklom? Ili je, možda, posrije-
         dim, uzeo sam za sebe lijepe kožne cipe-  zove Koraj.                 di nešto drugo, nešto krupnije, a ne samo
         le, tačno znajući kome ću ih pokloniti.  Lik potom izvadi ličnu kartu i po-  bježanija od hajdučije? Oko za oko, zub
            Dok M. i ja razgovaramo, prilazi nam   kaza mi je. Gledam, moj prezimenjak iz   za zub, recimo? Eto mogućeg razloga za
         komercijalista firme, pozdravlja, a ona,   Novog Pazara.              prikrivanje tačnog mjesta našeg porijekla!
         očito ljuta na njega, ne reče ništa, polju-  – Mi smo rođaci i porijeklom smo iz   Ima li takvih naznaka u vašim usmenim
         bi me u obraz i udalji se.         Bijelog Polja – reče.              predajama i pisanim tragovima?
            – Ti poznaješ ovu Albanku – reče lik.  – Čovječe, pardon, rođače, baš me je   On me kratko i ljutito pogleda, zau-
            – Nije ona Albanka, udata je za   krenulo! Ovo mi je šesto mjesto porijekla   sti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se
         Albanca.                           po redu! Ali, nejse! Nego, reci mi, vidim,   i bez pozdrava ode.
            – Vi ste u srodstvu?            priča ti pije vode, kako sve ovo znaš, a   Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi za-
            – Da.                           uglavnom je tačno?                 leđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima
            – Kakvom?                          – Usmena predaja. Kod nas je to još   će se neko iskreno obradovati, a u glavi
            – Naši očevi su amidžići.       uvijek jako, držimo do toga, a ima i pisa-  mi odzvanja samo jedna misao: ko sam,
            – A, molim te, koje je njeno djevojač-  nih tragova. A, da li ti je poznato kad je   šta sam, odakle sam?
         ko prezime?                        i zbog čega tvoj pradjed napustio Bijelo   Ma, to sam što jesam, meni sasvim
            – Ibrahimović.                  Polje i došao u Tuzlu?             dovoljno, presjekoh na koncu i mirno
            – Onda si i ti Ibrahimović?        – Nije, barem ne pouzdano.      nastavih dalje.                n


                                                                                                    STAV 9/1/2020  23
   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28