Page 81 - STAV broj 349

da autor o svim historijskim ličnostima koje i samoosjećanjem života možemo “dobaciti”
se tu spominju zna gotovo sve što se moglo i 550 godina unatrag. Vrijeme je, uostalom,
saznati. Zato i kralj Stjepan Tomaš, i njegov dimenzija neprekinute sadašnjosti: to što
sljednik na prijestolju Stjepan Tomašević, i se nama čini da prolazi, mijenja se, istraja-
“prokleta Jerinja” (udovica prethodnog des- va – to nije vrijeme samo, to smo mi (unutar
pota, srpskog vladara), i vitezovi bosanskog kojih se “odmotava film”, odnosno iz kojih
stanka, papski izaslanici, povjerenici i špiju- se i od kojih emitira određena frekvencija
ni... svi oni u ovoj romanesknoj rekonstruk- duševnosti i duhovnosti, na koju smo rođe-
ciji povijesti izgledaju upravo onako i ono- njem podešeni). Udes ljudi ovoga podneblja
liko stvarno kako su i koliko su historijski izražen je, oslikan i supstancijaliziran bez
izvori i predaja ostali da svjedoče o njima. predrasuda i stereotipa, bez sljepila mitske
Međutim, roman je roman, a historija je svijesti i bez nasilno postavljenih granica
historija: Kadrić je pregnuo u ovom svom između “našeg” i “vašeg”: izvorne ljudske
djelu ući u likove tako i toliko duboko – ko- vrijednosti starije su i utemeljenije od sva-
liko samo kreativna spisateljska imagina- kog kolektivnog identiteta (koji god da je
cija može da uđe: u njihovu psihologiju, u u prvom planu) – frekvencije, boje i nanosi
senzibilitet, karakter, mentalitetski sklop, u duševnosti, forme posvećenosti, ideje, po-
njihov unutrašnji život, svjetonazor, dušev- gledi na svijet, modeli ponašanja, varijaci-
nost i duhovnost. Tehnika kojom se poslu- je moralnog stava i osjećanja pojedinaca...,
žio ispisujući ovu romanesknu prozu vrlo sve je to humanum u izvornom i nepatvo-
je sofisticirana i produktivna, to zadiranje renom obliku, sve je to sama srž, supstrat ili
u unutrašnji život likova postignuto je mije- bit čovještva, posve neovisno o tome u kom
šanjem i preplitanjem na licu teksta dijaloga pogledati, oslušnuti, preroviti, prekopati i se vremenu ili u kojim povijesno-socijalnim
(replika) i unutrašnjih monologa – preplita- ubiti, ali pogledati preko ramena i nazad, okolnostima to čovještvo očituje.
njem tako i toliko čestim i intenzivnim da to je izdaja i smrt. Smrt. Sve vidiš, nju ne Ovo je roman po kome će generacije i
čitalac gotovo naporedo sa slikom “mjesta vidiš, a jedino je s čime se rodiš i nikad ne generacije čitalaca moći da uče, spoznaju,
radnje” (vanjskim pejzažom ili prizorom) odrodiš, uvijek je tu i strašna je samo oni- odgonetaju, naslućuju te izvorne ljudske
ima neprestano i sliku “unutrašnjeg pejza- ma koji sebe vole više od svega.” (str. 49.) vrijednosti: šta je vjernost, naprimjer, šta je
ža” (osjećanja, misli, stanja, doživljaja) koji Napokon, evo i jednog poetizovanog opi- hrabrost (u sučeljavanju s bilo kojom i bilo ka-
se ne ispoljavaju govorom ili postupkom i sa tipičnog bosanskog ambijenta: kvom silom ili preprekom), šta je zavičajnost
koji ostaju unutra, u toku svijesti samog lika. “Dim sa ognjišta u smotuljcima se uvija u ljudima, šta je ljubav, a šta sila i požuda i,
Neutralno pripovjedačko treće lice puni me- oko krova i poliježe niz njeg, spuštajući se ono najvažnije – koliko su sve polarizirane
đuprostor između tih dijaloško-monoloških lijeno ka zemlji, igrajući drevni ples juga, suprotnosti u životu zapravo blizu, koliko
sprega izvanrednim deskripcijama, opisima koji s mora u ove krajeve dobaci krajnjom se međusobno prožimaju, koliko su ljud-
prirode, poetski “zgusnutim” kondenzira- snagom, pa kao izmrcvareni starac ljuti- sko dobro, istina i veličina zapravo stvar ili
nim slikama, iskustvenim proumljenosti- to odhukne, smiri se i zaspi među surim rezultat požrtvovanosti, spremnosti na gu-
ma – koji svi imaju određenu notu poet- brdima. Dim se dovlači do njih raščinjen bitak, ustrajnosti, vjere, duboke unutrašnje
sko-filozofskog oduhovljenja (sa snažnim vjetrom. Nevidljiv je i stiže u obliku miri- plemenitosti (koji nikad ne dopuštaju da se
sinestezijskim efektima čulnih doživljaja), sa stare gareži i smola sa kućnog krova i u razlozima, uvjetima, principima, osjećaji-
ali i osebujnu frekvenciju aforistički izraže- njemu izaziva topli osjećaj povezanosti sa ma i ciljevima trguje, kao da je ljudski život
nih životnih mudrosti (u kojima se očituje vatrom, kućom i bićima u njoj.” (str. 157.) pijaca). Na ovaj je način autor produktivno
talog i ličnog i kolektivnog iskustva, znanja Nema u ovom romanu ni trunka ideo- rekonstruirao i reinterpretirao sami smisao,
i osjećanja svijeta i života). Evo dvije takve logizirane, bilo kom uglu gledanja na stvari bit i svrhu historijskog romana kao žanra:
kondenzacije iz unutrašnjeg monologa Ham- prilagođene, preobličene stvarnosti: Kadri- oni nisu u tome da iz vlastite prostorno-vre-
za-dede Orlovića: ćevo oslikavanje ambijenta, vremena, likova, menske i epohalne pozicioniranosti “zavi-
“Ako si im prijatelj (Bošnjanima, op. zbivanja, senzibiliteta, karaktera i mentaliteta rimo” u neko prošlo, manje ili više od nas
a.), oni su ti robovi, ako si im neprijatelj, nema nijedan spolja unaprijed postavljeni udaljeno vrijeme – nego u tome da u slika-
sebi si još veći.” cilj – njegov je jedini cilj u jeziku satvoriti ma, u predstavama, spoznajama, osjećajima,
“Kod velikih je riječ pod nogama, kod umjetničku istinu o vremenu i o ljudima, moralu, očitovanjima likova (onako i onoliko
malih nad glavom.” (str. 60-61.) istinu koja nema “rok trajanja”, koja nema koliko ih je pisac učinio “živima” ili bliski-
A evo supstancijalno važnog fragmenta “upotrebnu vrijednost” niti “ciljanu grupu ma) tražimo i pronalazimo vlastite korijene, te-
unutrašnjeg monologa alparena Jusufa, koji korisnika”. Riječ je, dakle, o dubokom razu- melje, veze sa svijetom i životom (kojima nikad
teče dok šturim replikama vodi razgovor s mijevanju vremena, likova, podneblja, men- ne pripadamo samo ovdje i sada, koji mogu
vitezom Radivojem: taliteta – koje čini sve likove bliskim (najprije i moraju biti naši i onda kad su stotine go-
“Mi, oči i uši padišaha, izgnanici od svake samom piscu, a potom i nama, čitateljima), dina unatrag ili unaprijed življeni ljudima
milosti, do Rima, do nakraj svijeta smijemo bliskim na način da vlastitim svjetonazorom istoga podneblja). n
Nema u ovom romanu ni trunka ideologizirane, bilo kom uglu gledanja na stvari prilagođene,
preobličene stvarnosti: Kadrićevo oslikavanje ambijenta, vremena, likova, zbivanja,
senzibiliteta, karaktera i mentaliteta nema nijedan spolja unaprijed postavljeni cilj – njegov
je jedini cilj u jeziku satvoriti umjetničku istinu o vremenu i o ljudima, istinu koja nema “rok
trajanja”, koja nema “upotrebnu vrijednost” niti “ciljanu grupu korisnika”. Riječ je, dakle, o
dubokom razumijevanju vremena, likova, podneblja, mentaliteta – koje čini sve likove bliskim.

STAV 12/11/2021 81