Page 63 - STAV broj 297

uz filmove u kojima su prikazivane velike okupljalištu svojih strahova, sve njih doni-
bitke i slavni izlazak iz obruča, ovdje, baš jelo je nešto duboko, praiskonsko, nerazr-
na ovom mjestu gdje se planina razmaknula ješivo, nalik onom tajanstvu koje jegulje
da propusti izmrcvarene borce za slobodu. tjera ka ušću, koje losose naganja iz mora
Takvi su i posjetioci, nekadašnji Titovi ka dalekim planinskim brzotocima, gdje će
pioniri, koje savjest ispotiha izgriza. Sačuvali ostaviti ikru i nahraniti gladne grizlije, koje
su oni zjenicu oka svoga, ali nisu ono što su, slonove nepogrešivo vodi prema mjestu na
zaklinjući se vlastitim vidom, po vrijednosti kojem se bjelasaju kosti njihovih predaka.
poredili s tom tačkom kroz koju u nas jed-
nomjerno neumoljiv ulazi spoljašnji svijet. OBRUČ NA OBRUČ
Dolaze ovamo da rasperjaju uspomene na Pa, ipak, danas je sve drugačije. Dok
daleke ekskurzije i nađu taj veličanstveni, prolazi kroz razmaknutu stijenu, ne može
krišom bačeni, pogled na lice prve simpati- se čovjek oteti utisku kako je ovaj spome-
je, na čijim obrazima, nevine, igraju pjege u nik jednak onom koji je priroda sama izva-
istoj ovoj jari uskovitlanog zraka koji klju- jala ponad Prusca, a čovjek bosanski u njega
ča jednakom žestinom svih ovih desetljeća, stavio jednog smjernog derviša da tamo živi
dok drug učitelj, zanesen, drži historijski čas svih ovih petsto, šesto, Bog sami zna koliko
nad skupljenim kostima 3.301druga, koji su još godina. Jedan čovjek danima se molio
u ovim brdima položili svoje živote za slo- da poteče voda i napoji selo lipsalo od žeđi.
bodu, tu, gdje iz crnice još uvijek klasa ne- Ovdje se sedamnaest hiljada ljudi molilo
umoljiva historija. Dovode djecu. Nastoje da pukne obruč, da se razlomi kamen ovih
im prenijeti dio te atmosfere, kada su pod surih planina i prsnu litice pod fašističkim
ovom klisurom odjekivale revolucionarne đonom. Pored njih, molilo se sedamnaest hi-
pjesme prepune zakletvi, žele vlastite riječi ljada majki i očeva i dva puta toliko sestara,
pretopiti u čistu rijeku emocije i zapljusnu- i još toliko braće, i svaki potlačeni onovre-
ti ih, žele se nanovo vratiti nazad, sebi... Na meni stanovnik Evrope i svekolikog svijeta.
njihovim obrazima zrije golem stid. Ima li u svijetu Božijem takvog materijala
Ali, prevruće je. Njihova djeca bježe u pa da ne prsne pod silinom te molitve? I šta
hlad pod kamenom i nestaju u svijetu ekra- će, na kraju, od cijele ove priče ostati kada
na svojih plemenitih mobitela, na kojima se mine petsto godina i cijeli milenij i kada se
vode neke važnije bitke. Jednom će i oni, raspoluti Mizar u repu Velikog medvjeda?
kada više ne bude njihovih roditelja – tih A čovjek korača dalje, prema amfiteatru
prasnu u svjetlost zagubljenu među ovim ljudi, jedinih na svijetu u čijim se ušima gdje se zgledaju nazivi svih jedinica koje su
velikim kamenim šakama kroz koje svaki čas zujanje bumbarova može pretopiti u jauk učestvovale u ovoj veličanstvenoj bici. Ne-
– očekuješ to svakim svojim bilom – treba da “štuka”, dovesti svoju djecu ovdje i uzalud kada, kao đače kružeći po skučenim socijali-
pljusne voda. Ali, vode nema. Umjesto nje- tražiti ovaj dan u svojim sjećanjima i ovu stičkim kino-salama u kojima su se održava-
nog huka, i dalje, neprestano, u usključaloj iskru u oku punom suza njihovih sjetnih la takmičenja “Titovim stazama revolucije”,
jari, kao da je probadaju svojim skrivenim očeva, koji ih, napokon, ostavljaju u hladu znao ih je izbiflati napamet. I, evo ga, dječiji
žaokama, zuje bumbari. Neodoljiva, njiho- kamena i kreću gore, uz rub planine, gdje glas u njemu sriče bez pauza da se uzme dah:
va zujevina nosi u sebi nešto zastrašujuće. je probijen obruč i gdje stoje imena svih je- “U Bitci na Sutjeskoj učestvovalo je 22.000
I u jednom trenu shvataš! Nisu helikop- dinica koje su prije ravno 77 godina tražile boraca NOV i POJ raspoređenih u 16 bri-
teri, šapućeš sebi, osluškujući u sebi sve bliži izlaz iz smrtonosne fašističke halke, ovdje, gada. To su: Prva i Druga proleterska, Prva,
tutanj iz djetinjstva, to su avioni, legendarne pod vrhovima Zelengore, na Vučevu, na Druga i Treća dalmatinska, Sedma i Treća
“štuke”, kojima su, tako se pričalo, ugradili Ljubinom grobu. udarna krajiška, Sedma, Osma i Šesnaesta
posebnu sirenu da siju strah kada se obruše Iz Beograda su, odaje ih naglasak. Drugi banijska, Četvrta i Peta crnogorska, Treća
ka svome cilju, prije nego što gradove pod su iz Hercegovine, treći su iz Sarajeva, če- sandžačka, Šesta istočnobosanska, Petnaesta
sobom, i sela i zbjegove, ne zasiju svojim tvrti iz Semberije..., svi istih godišta i istih majevička...” I tu, u zaboravljenom nazivu
smrtonosnim sjemenom. Ili..., taj osjećaj sjećanja na jednu državu u kojoj su odživjeli šesnaeste brigade, kao da se susreću vremena
može nići samo u nekome ko je odrastao svoja sretna djetinjstva. Svi na ovom svetom i odrastao čovjek sa sobom-djetetom, koje je

STAV 12/11/2020 63