Page 64 - STAV broj 297

DRUŠTVO

napamet znalo i imena komandanata i poli-
tičkih komesara i svih narodnih heroja koje
porodi ova bitka.
Pa, ipak, tako živo u sjećanju ostalo je
ime Danila Lekića Španca, komandanta Prve
proleterske koja je, ovdje, na Bilanovcu, te
maglovite podmaglićke zore 10. juna 1943.
uspjela da u silovitom jurišu napokon probi-
je čelični fašistički obruč. Negdje iz dubina
sjećanja vihore se izblijedjele draperije za-
pisa najmlađeg pripadnika Prve proleterske
iz kojeg se pripremalo za općinska i regio-
nalna takmičenja, na kojima si morao zna-
ti svaku pojedinost i najsitniji detalj, ako si
mislio da se probiješ u samo finale “Titovih
staza revolucije”.
“Tada je, možda jedini put, cijela Prva i mržnje. Kad se sasvim izlila, ta prljava bukvi koja je zasigurno svjedočila toj straš-
proleterska jurišala. Svi smo bili u istom bujica izbacila je jedan drugi obruč, gore, noj drami što je u bezbroj svojih lica prije 77
streljačkom stroju preko te čistine. Sve ko- uz Drinu, na gornjem kraju Bosne. Dok se godina igrala krvavo kolo po ovim klisura-
mande četa i svi štabovi bataljona i štab uspinješ kroz šumu da bi odozgo pogledao ma, vrhovima i usjecima, beskrajne, roje se
brigade, i Španac, i svi kuriri, i svi kuha- taj veličanstveni spomenik, koji je preživio po tebi filmske slike ili one stvarne zabilje-
ri i svi bolničari...”,tako je pisao Antonije sve nedaće i koji oko sebe još uvijek okuplja žene fotoaparatom Georgija Vladimiroviča,
Isaković, književnik, koji će se kroz soci- posljednju djecu jedne neuspjele revolucije, poznatijeg kao Žorž Skrigin. Jedna od njih
jalistička desetljeća prometnuti u jednog pred tobom se razmotavaju slike odrpanih zabada se kao nož. Dvije Šibenčanke susre-
od autora Memoranduma SANU iz 1986. Srebreničana koji negdje kod Nezuka izlaze ću se u paklu obruča. Desa Koštan, koja je
i nacionalnog programa Miloševićeve So- iz obruča, umorni i iscrpljeni da jedva puš- bila pripadnik Druge dalmatinske briga-
cijalističke partije Srbije. S tim raspoluće- ku drže na ramenu, ne znajući u tom trenu de te je prebačena u Petnaestu majevičku,
njem raspolutilo se i sjećanje, pa danas na da 8.000 njihovih drugova stoji nad jamama drži za ruku Biserku Bukić, teško ranjenu
ovaj spomenik o godišnjicama bitke njeni i čeka da ih ošine bič mitraljeskog rafala i pripadnicu Druge dalmatinske, koja leži u
preživjeli učesnici dolaze u dva navrata, da prekrije tugavna zemljica bosanska, koju ci- spuštenim nosilima i koja će za nekoliko
se ni u snu ne susretnu. Sve se raspolutilo jelu bogovetnu noć nemilosrdno zgrću žuti sati izdahnuti. U prednjem planu je ranje-
poput ovog kamena, kao da je neka silovita bageri što mirišu na kolomast. nik u ležećem položaju oslonjen na lakat, a
pesnica sve držala pod svojim nesalomlji- iza blago nagnute Dese stoji žena pod mara-
vim stiskom, a onda se naglo otvorila i hu- PORAZ ILI POBJEDA mom s puškom prebačenom preko ramena,
knula su iz nje čitava desetljeća bijesa, bola U mitskoj tišini, u kojoj su se kao ptice čiji kundak gotovo da dodiruje čelo jednog
zloslutnice zagubljene u noći krile tvoje až- brkalije iza kojeg Petnaesta majevička hita
dahe sjećanja, u zelenilu trave pokraj šum- na položaj.
ske staze zriju jagode. Njihova boja, miris i Grliš bukvu. Ovijaš se oko njenog tijela
ukus iz bujice uspomena u tebi izvlače rije- kao oko posljednje nade. Neumoljive, suze
či Milene Dravić. Ispraćajući Batu Živoji- kreću niz obraze. Jecaš, prvo tiho, a onda
novića, ona moli da joj donese jagoda s Vu- sve glasnije. Kažu da je uz ranjenike koji
čeva. Kasnije biva ranjena i sijeku joj ruku su krenuli sa Savom Kovačevićem ostalo u
naživo, a Ričard Barton, Tito, kaže Bati da obruču dvjesta bolničarki. Ne želiš da vidiš
se umije prije nego što uđe kod nje da je tu zamišljenu sliku kada se na njih i na nji-
vidi. Zar nije Stipe Delić u ovim scenama hove štićenike obruše hiljade fašista kojima
ovjekovječio Olgu Popović-Dedijer, šeficu je glavni plijen izmakao iz ruku. Ali napada
kirurške ekipe Druge proleterske divizije, te jedna druga slika, jedna instalacija u Ti-
suprugu Vladimira Dedijera, koja je ranje- tovom bunkeru pored Konjica jednog slo-
na na Milinkladama, te je uskoro podlegla? venskog autora kojem silno želiš zaboraviti
Dok, potpuno satrven uzburkanim mo- ime. Kažu da je to moderna umjetnost: par-
rem sjećanja, skrećeš sa staze ka stoljetnoj tizanka leži u pojati, na slami, raskrečena kao
kurva pred kojom stoji red. Sav predan tom
nenadanom i nepoznatom bolu, očajnički na-
Dok prolazi kroz razmaknutu stijenu, ne može se čovjek oteti stojiš da obgrliš bukvu, kao da si napokon
pronašao davno izgubljenu sestru. Kažu da
utisku kako je ovaj spomenik jednak onom koji je priroda Veljko Bulajić nije htio režirati “Bitku na
sama izvajala ponad Prusca, a čovjek bosanski u njega stavio Sutjesci” jer je nije želio predstaviti kao po-
bjedu. Danas, 77 godina poslije, sasvim je
jednog smjernog derviša da tamo živi svih ovih petsto, šesto, jasno da je poraz uslijedio, ali pola stoljeća
Bog sami zna koliko još godina. Jedan čovjek se danima kasnije, onda kada je ponovo planula Foča,
kada je Drina nanovo ponijela obeščašćene
molio da poteče voda i napoji selo lipsalo od žeđi. Ovdje se leševe, kada je jedan čovjek u vrisku očaja-
sedamnaest hiljada ljudi molilo da pukne obruč, da se razlomi nja zapalio vlastitu kuću, a po cijelom gra-
du provodila se hajka za djevojčicama koje
kamen ovih surih planina i prsnu litice pod fašističkim đonom su odvodili u roblje. n

64 12/11/2020 STAV