Page 99 - STAV broj 231-232
P. 99

“Kada smo došli na polovinu 19. stoljeća,
                                                                  oko 80% islamskog geografskog prostora
                                                                  od Afrike do Balkana, od Kavkaza do Azije,
                                                                  nalazilo se pod ‘de facto’ okupacijom
                                                                  evropskih država i Rusije. Ubrzo nakon
                                                                  toga, geografsku i političku okupaciju
                                                                  pratio je kulturni imperijalizam”


                                                                  antiimperijalističkim i slobodarskim. U nastanku ovih
                                                                  pokreta islam je igrao centralnu ulogu. Na političkom
                                                                  polju Abdulhamid II bio je najveći akter i zaštitnik ideje
                                                                  islamskog jedinstva. Uprkos ograničenim mogućnosti-
                                                                  ma, on je pokušao doći do svake tačke na kojoj se nalaze
                                                                  muslimani, što je među njima budilo ideju snažne pri-
                                                                  padnosti islamskom ummetu, ideju važniju od etničkih,
                                                                  mezhepskih i geografskih podjela.
                                                                     Posebnu ulogu u kolonijalnom otporu u to vrijeme
                                                                  odigrali su derviški redovi i šejhovi širom islamskog svi-
                                                                  jeta. “Šejh Šamil (1798–1871) na Kavkazu, Emir Abdul-
                                                                  kadir (1808–1883) u Alžiru, porodica el-Mehdi u Suda-
                                                                  nu, Osman dan Fodio (1754–1817) u Nigeriji, el-Hadž
                                                                  Omer Tal (1797–1864) u Senegalu i Zapadnoj Africi, šejh
                                                                  Muhammed Hasan (1856–1920) u Somaliji, senisijski ta-
                                                                  rikat, i Omer Muhtar (1858–1931) u Libiji, Berelvi po-
                                                                  rodica u Indiji – predvodili su islamske pokrete otpora
                                                                  i buđenja. Dok su ovi ljudi – neki vezani za tekije i me-
                                                                  drese, a neki i sami tarikatski šejhovi – s jedne strane
                                                                  branili svoje zemlje i darul-islam od evropskih koloni-
                                                                  zatorskih snaga, s druge strane ispoljili su veliku borbu
                                                                  za osvješćenje i preispitivanje muslimanskih društava.
                                                                  (...) Neće biti pretjerano ako se kaže da su u 19. stoljeću
                                                                  protiv engleskih, francuskih i italijanskih kolonizator-
                                                                  skih snaga ove grupe vodile djelotvorniju borbu i od sa-
                                                                  mih država”, ističe Kalin.
                                                                     Ključno pitanje tog vremena, kako za muslimane, tako
                                                                  i za Evropljane, bilo je pitanje hilafeta. Politički potenci-
                                                                  jal hilafeta predstavljao je ozbiljnu prijetnju kolonijalnim
                                                                ambicijama evropskih sila i Rusije.
                                                                 “Osnovni strah Evropljana sastojao se od sljedećeg: U slu-
                                     kolonijalizma u Aziji i vodila   čaju da halifa pozove na džihad i jedinstvo, koga će poslušati
                       politiku slabljenja političke, društvene i eko-  muslimani pod kolonizatorskom vlašću? Kakve šanse mogu
           nomske snage indijskih muslimana. Ekonomija ovog konti-  imati države poput Engleske, Francuske i Rusije, koje vlada-
          nenta, zasnovana na poljoprivredi, engleskom trgovačkom po-  ju milionima muslimana, naspram jednog poziva na džihad?
          litikom dovedena je do ruba propasti”, piše Kalin.  U pismu koje je upravnik Indije Lython 1876. godine poslao
            U vrijeme dok je Britanska istočnoindijska kompanija po-  engleskom premijeru Benjaminu Disraeliju na slikovit način
          tčinjavala ogromni prostora Indije, Napoleon je kovao planove   iznosi ovo pitanje: ‘Ako 30.000 Rusa pređe granicu i napadne
          za okupaciju Egipta. “Velike se slave stječu jedino na Istoku.   nas, možemo se osloniti na indijske muslimane. No, ukoliko
          Evropa je za ovaj posao veoma mala”, govorio je Napoleon dok   u Bombaj dođu trojica Turaka sa sultanovim pozivom na dži-
          se s 300 brodova, 50.000 vojnika i 151 naučnikom 1. jula 1798.   had protiv engleske vlade, svi će se muslimani odazvati ovom
          godine iskrcavao na obali kraj Aleksandrije. Ipak, u borbi s   pozivu.’ Kolonizatorski valija Indije bio je u pravu po ovom
          vrućinom, prašinom i bolestima ubrzo je život izgubilo 10.000   pitanju”, piše Kalin.
          njegovih vojnika. U pohod na Siriju i Palestinu kreće 1799. go-  Ipak, proces okončan Abdulhamidovim svrgnućem (1908) i
          dine, gdje biva suočen s otporom osmanskih vojnika. Na kraju   ukidanjem hilafeta (1924) obesmislio je poziciju hilafeta, lišenog
          teške dvodnevne borbe zauzima Jaffu i naređuje pogubljenje   snage i funkcionalnosti. Engleski orijentalist Thomas Arnold
          4.000 zarobljenika. Ne želeći da troši municiju, naredio je da   napisao je 1924. godine knjigu The Caliphate, u kojoj iznosi tezu
          se zarobljenici pogube bajonetima. Uskoro zatim, nakon pora-  da halifa u islamskoj historiji nikada nije imao neki značaj, da
          za kod Akke, u borbama koje je vodio protiv Bošnjaka Ahmeda   taj pojam ne postoji u Kur’anu itd. Njegova razmišljanja naišla
          Džezar-paše, vratio se u Francusku.                 su na prijem kod muslimanskih intelektualaca tog vremena, pa
            Ovakva iskustva s kojima su se suočavali muslimani u doba   je ovo pitanje iznenada izgubilo na svojoj prijašnjoj težini. Tako
          kolonijalizma jačala su među njima ideju ummeta i potrebu   su muslimani u godinama koje su uslijedile lišeni i pojma hi-
          za ujedinjavanjem na lokalnim razinama. Tako su nastali po-  lafeta, kao unutarnjeg utočišta kojem su ranije težili. Rasprave
          kreti političke i oružane borbe koje Kalin s pravom naziva   o hilafetu naprosto su izgubile svoju težinu i smisao.   n



                                                                                                    STAV 8/8/2019  99
   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104