Page 55 - STAV broj 144
P. 55

STAJALIŠTA

Piše:                                           UOČI PETKA
Samedin KADIĆ
                                                U Bostonu gradu

                                                Svaka igra,
                                                svaka dobija

                                                Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam
                                                radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je
                                                dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se
                                                Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana
                                                u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi
                                                sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj
                                                to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan
                                                domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Kada sam početkom augusta stigao                Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže      brat, amidža, zatim B., njegova supruga
              u Ameriku, već na prvom su-       imaju – da mi sredi konak negdje u Bosto-     i punica. Nakon uvodnih predstavljanja,
              sretu mentor me je obavijestio    nu na tri-četiri večeri. “Smatraj to zavr-    bistrimo politiku. B. pita hoće li biti rata.
              kako moram otići u Boston, gdje   šenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha,       Nije mu jasno zašto ovi drugi, hegemoni,
 “American Academy of Religion”, krov-          “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti        misle da nismo spremni ponovo ratovati.
 na organizacija koja okuplja oko 14.000        drago da te ugosti.”
 odsjeka za religiju, koliko ih već ima u                                                         A. je zarobljen početkom 1992. u Vi-
 SAD-u, i, kao takva, najveće udruženje             Dva mjeseca poslije, sletio sam u Bo-     šegradu, a onda deportiran u Goražde,
 stručnjaka iz oblasti religijskih studija na   ston, a ispred aerodroma me dočekao           gdje s osamnaest, ili čak prije, stupa u he-
 svijetu, svake godine u novembru organi-       A. u džipu od stotinjak hiljada. “Selam       rojsku Armiju BiH i aktivno učestvuje u
 zira susrete na kojima članovi američke        alejk, ljudino.” “Alejkumu selam, efen-       odbrani grada. Kada su ih okupili na sta-
 akademije, znalci iz oblasti religijskog       dija”, i tako krene priča kao da se znamo     dionu u Višegradu, dok je u glavi prebirao
 proučavanja, a u manjem broju i vjerska        sto godina, ali, kad se bolje razmisli, mali  razloge koje bi im mogao poturiti da ga
 lica, državni službenici, samostalni istra-    smo narod i skoro da smo svi rođaci. Vo-      poštede, sjetio se da mu je u novčaniku
 živači, te ostali zainteresirani za različite  zimo se relativno pustim ulicama, prošlo      ostala ona vražija iskaznica – potvrda o
 aspekte religije i proučavanja religije ima-   je osam sati i puše neki ledeni vjetar što    članstvu u stranci. Rođak ga je, grom ga
 ju priliku razmijeniti mišljenja, saznati za   hoće da potrga šarene zastave podignute       dabogda ubio, učlanio, nije on imao veze
 nove ideje, uspostaviti kontakte i otkriti     pred nastupajuće praznike. Boston je kao      sa strankom, a sada bi zbog te iskaznice
 najrecentniju literaturu na, uvjetno ka-       čudovište koje hiljadama lepršajućih kri-     mogao biti ubijen. Toliko je držao do nje
 zano, bezbrojnim panelima, workshopo-          lašca hoće da poleti u hladno, ozvjezda-      da ju je zaboravio u novčaniku! Kada je
 vima, seminarima, okruglim stolovima,          no nebo. Stižemo pred lijepu nisku hoću       onomad, na onoj stadiončini, uspio izva-
 konferencijama. Osigurao mi je sredstva        smještenu na brdu s pogledom na luku,         diti iz novčanika onu iskaznicu, saviti je
 za registraciju, kartu, smještaj i hranu.      okruženu skoro istim kućama bez ograde u      prstima u neprobojni grumen i ugurati
                                                kojima stanuju, kako kaže A., “uglavnom       špicem patike u zemlju – sve će u životu
     Imao sam, dakle, plaćen hotel u cen-       Italijani”, a preko puta je još jedna A.-ova  uspjeti. Tokom agresije se oženio, poslije
 tru Bostona, ali sam radije želio odsjesti     kuća kupljena u ruševnom stanju koju je       rata deverao kao i većina demobiliziranih
 kod nekog od naših ljudi. U hotelima je        A. renovirao i sada je renta. Unutra sijelo,  boraca (nijedan mu dan ne bi prošao da ne
 dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve          puna soba svijeta, na televiziji neke naše    bi otišao poslije posla u šumu i dovukao
 gluposti. Tu se ništa ne može niti vidjeti     vijesti. Kao da sam svratio u nekoj našoj     pomalo u gepeku drva koja bi u po zime
 niti čuti. Javim se Šehi, za koga sam znao     mahali poslije jacije kod prijatelja na ka-   prodavao), a onda završio, evo, u Bosto-
 da je boravio prije nekoliko ramazana u        hvu. Tu je A.-ov punac, supruga, kćerka,      nu, gdje ima svoju građevinsku firmu.

                                                                                              STAV 7/12/2017 55
   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60