Page 75 - STAV broj 230

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
O epigonima i ponečem drugom

PISMO ČOVJEKA

KOJI NE POSTOJI

Jedanput je jedan od tih radoznalih poznanika bio gost u našoj kući.
Gledao je sve oko sebe, razmišljao, a onda više nije mogao izdržati
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ i zapitao: “Kad si ti stigao sve onoliko napisati?” Iznenadio sam
se. A onda mi je imaginacija ponudila odgovor. “Vidiš onu kutiju na
ormaru, u njoj živi jedan patuljak koji piše sve moje tekstove”

B ilo je to jedno obično veče. toj nevjerici bilo opravdane sumnje. Sad me više nema.
Pogledao me s nevjericom, iako je u
Ne postojim.
Skupili smo se na tribini, a povod
je bio moj tek objavljeni roman.
Osim kao ime.
“Naravno, tako bi se to moglo
Sigurno sam negdje u golemom broju
“Ko je on?”, govorio je pro-
motor. “Nema ga tu, nema tamo, ne po- objasniti...” rukopisa kao svoj vlastiti lik.
“Da”, rekoh, “naučio je i pisati na
stoji na svetkovinama kojima obilujemo stroju i sad je sve mnogo lakše...” Mnogih ljudi kojih se sjećam više nema.
u ovim siromašnim danima, jednostavno Kako me je samo pogledao... Nijedan od njih ne bi mogao potvrditi
ne postoji. Dakle, čovjek koji ne posto- Taj imaginativni odgovor postao je dio ništa od onog što sam ispričao.
ji napisao je ovaj roman. I, na svu sreću, jednog od mojih romana. Pisaći stroj ručne Svi moji svjedoci sad su na nekom
objavio.” izrade. Koliko sam se samo njemu posve- drugom mjestu.
Osjetio sam se čudno kad sam to čuo. tio. I koliko radostan kad sam ga završio. Smiješe se bestjelesnim smiješkom koji
Kazao je to na tribini moj dugogo- Ponosan sam na nj i dan-danas. svemu daje vrijednost univerzalne sjene.
dišnji prijatelj koji je time iskazao moju Jedanput sam se slučajno našao u krč- Sjene naših života.
suzdržanost od raznolikih djelatnosti u mi s mladim piscem kojem sam ranije Stigla me je izjava starog prijatelja po-
javnosti, te posvećenost pisanju. mnogo pomogao kao urednik. put neumitnog proročanstva.
Osjetio sam se doista čudno. Bili su to dani u kojima se otvarala Nepostojeći čovjek koji još uvijek objav-
Izrečeno se, malo-pomalo, gotovo pot- svijetla staza za njeg. ljuje razne tekstove. I knjige.
puno obistinilo. Svi su govorili o njegovoj novoj knjizi. Bez pseudonima, ali s nepoznatim i ži-
U početku je to ličilo na niz anegdota. “Znaš, poslužio sam se jedanput tvo- vim elementima stvarnog života.
Znaju da sam pisac, čitali su moje jim književnim marifetlukom..., iako sam I s mislima s kojima smo svi živjeli.
knjige, ali ipak im nije jasno kako sam ja to modificirao, naravno...” Kako je to moguće?
ja to uspio napisati. Izgledao je iskreno i blagonaklono. Ne znam ni sam.
I kad? Osjećao se ponosnim zbog svog priznanja. Iako sam neke stranice svoje autobi-
Svuda gdje su bili, bio sam i ja. U krč- “Znam.” ografije više puta napisao i objavio kao
mama, na suhoparnim, dugim sastanci- “Kako?” neku vrstu simultanog viđenja događaja,
ma, na utakmicama..., ruku na srce, i na “Pročitao sam.” pitam se bi li iko u to mogao povjerovati.
izletima (kad je izleta bilo). “I prepoznao si?” Osim onih koji su kao likovi oko tog
Jedanput je jedan od tih radoznalih “Odmah.” Ja. Oko njega.
poznanika bio gost u našoj kući. Gledao “Kako?” Oko mene.
je sve oko sebe, razmišljao, a onda više “Nikad neću zaboraviti trenutak u Jer oni znaju.
nije mogao izdržati i zapitao: “Kad si ti kojem sam to smislio. I nisi baš nešto I sad, dok pišem pismo, a ne znam ni
stigao sve onoliko napisati?” Iznenadio modificirao...” sam kome (možda samom sebi), pitam se
sam se. Kako sam mu mogao kazati da Tu je razgovor bio zapravo završen. ko je bio taj čovjek koji je u besanim no-
je on koliko dosadan kao čovjek zapravo Popili smo svoje piće i rastali se. ćima ispisivao svoje oniričke stranice i
zanimljiv kao lik, lik s kojim nisam znao Rijetki su takvi razgovori, jer epigoni pokušavao u njima pronaći dio svoje iz-
šta da činim?! zaziru od svojih “uzora-donatora”, zapra- gubljene sudbine.
A onda mi je imaginacija ponudila vo, mrze ih. Koji je živio svoj život o kojem više
odgovor. Zato sam ga i zapamtio. ništa nije moguće jasno kazati.
“Vidiš onu kutiju na ormaru, u njoj Rijetko se pojavljujem u javnosti, odav- Ko je bio on?
živi jedan patuljak koji piše sve moje no već, tako da me i oni koji su me dobro Ko sam bio ja?
tekstove.” poznavali jedva prepoznaju. Jedno od vječnih pitanja. n

STAV 1/8/2019 75