Page 77 - STAV broj 230

Sjedamo ispod zidne slike, a Salih spo- Razmišljam što se to desilo, pa da ga “iz čista mira”, takoreći
ro vadi presavijene papire sa svojim tek- čekajući minut do smrti, posjeti u aprilu ove, 1969. godine
stom. “Da pročitam ili da mi ispričaš?”
– smijem se. U bifeu i nije neka naročita Alija Isaković? Njegov članak “Zaboravljeni Hifzi Bjelevac”
svjetlost. “Pa dobro, ne moraš sve čitati, pročitao sam deset puta, i stalno isto pitanje: Zašto se ovako
ali ovaj dio gdje Tin priča o Musi Ćazi- postupalo s najplodnijim bošnjačkim romanopiscem između
mu Ćatiću... S Tinom sam imao dogovor
da se oko 9 sati nađemo u Starom gradu, dvaju ratova? I s njim i sa svim drugim
pred Lotrščakom...”, kaže Salih ne spo-
minjući godinu – te da posjetimo prija- da treba prijeći i na ozbiljan razgovor, da pogovor bilo bi mi prvi put, osjećao sam
telja doktora Aleksa Milera. Ali Miler je nam ta večer ne bi bez plamena znanja u se nespreman.
već otišao iz kuće, pa smo se zaputili, po čiru ugarka prošla. Ja sam se vrpoljio na Pitao me imam li na umu nekoga ko bi
sitnoj kiši, prema stubama koje silaze na sjedalici kao na užarenoj plohi pećnice, znao na tu temu napisati, ne treba dugo,
Mesničku ulicu. Tin je zastajkivao, osvrtao čekajući što će ovaj velikan stiha i proze bilo bi vrijedno da Bjelevca izvučemo iz
se, kao da nešto traži... – Požurivao sam reći. Bio je to Antun Gustav Matoš.” Na- zaborava. Ne znam, kažem. A onda mi
ga zbog kiše, ali on ni habera! Elem, kaže kon što je Tin skrenuo u ironičnu digre- sinu ideja da bi jedan prilog Alije Isako-
mi: “Gledam ne bih li prepoznao kuću u siju o Matošu, Salih ga “vraća“ na temu: vića mogao nadomjestiti prigodnu riječ
kojoj sam stanovao s Musom Ćazimom “Što se dalje zbilo u krčmi u Mesničkoj?” o zaboravljenom piscu za kojeg mnogi
Ćatićem. Kad smo već u gradu Zagor- “Ono što se trebalo zbiti, zbilo se. Veliki misle da je davno umro.
kinih vještica, neće biti naodmet da i ti meštar svih meštara slušao je ‘popijevke’ i Sjedimo u kutu, ispod velikih ogleda-
vidiš tu kuću gdje smo nas dvojica živje- pjesnika i nepjesnika. Grmjeli su pljesci, la kavane “Corzo”. Ovdje su obično pisci
la puno prije prvog svjetskog pokolja...” padale politre i litre, gudilo se, dok nismo različitih generacija, posebno omiljeno
Hajde, čitaj ovaj dio, upire mi kažipr- došli na red Ćatić i ja. Ja sam otkazao su- mjesto starije generacije. Konobar nam je
stom gdje trebam početi: “Tin me proveo djelovanje recitiranja. Prepustio sam Musi donio dva espresa. Kažem Nikoli: U ok-
kroz nekoliko ulica tražeći kuću u kojoj je moj nastup. Mladi Bošnjak (Ćatić je stu- tobarskom Životu Alija Isaković objavio
stanovao sa svojim prijateljem Ćazimom. dirao pravo za Zagrebačkom sveučilištu) je jedan tekst između zapisa i intervjua
Ali toj hižici nigdje ni slike ni prilike. Sve hrabro je počeo recitirati svojim divnim s Hifzijom Bjelevcem. Ja ću pronaći taj
se to promijenilo. Ni traga starom Gor- tenorskim glasom. U krčmi je nastala ti- broj, a ti napiši Aliji pismo, zamoli odo-
njem Gradu. Kuće su od onog doba ra- šina. Riječi Ćazimove prosipala su se po brenje da ga objaviš umjesto pogovora.
sle, rasle i narasle za kat-dva više. I vrag tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj me- Tako je i bilo. Krajem godine Nikola
ga odnio, sada se, kao da je od onog doba hani. Odgudio je dva soneta vrednija od je dobio Isakovićev odgovor, ja sam mu
do danas prošlo tisuću godina, ne mogu dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdra- fotokopirao u knjižnici tekst Alijin Za-
sjetiti tog kućerka!” vio je ovog grudobolnog mladića, pa mu boravljeni Hifzi Bjelevac i knjiga je otišla
“Svratili smo u Lotrščak na ‘fileke’”, je Matoš pristupio i poljubio ga kao svog u slovoslagarnicu. Tog trenutka Hifzija je
kaže Salih, a Tin mu nastavlja priču: “Pro- rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred bio u 84. godini života. Posljednja knji-
zori na toj kućici bili su toliko niski da se ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki ga, stihovi Carica Azher, objavljena mu
kroz njih svaka hulja mogla uvući. I jed- talenti.’ Zatim su Musi pristupili i ostali je 1944, prije 26 godina. Muhamed mu, u
ne subote, pod konac jeseni, nagovorio me štakori, a i neki iza susjednih stolova če- drugom izdanju, treba biti prva knjiga u
Musa Ćazim Ćatić da otiđemo u krčmu u stitajući Ćazimu. U taj čas pomislio sam: “novoj državi”, nakon 28 godina otkako
Mesničku ulicu, gdje su se svaki dan pred- Ćazimov uspjeh je i moj uspjeh. Rekao mi se pojavila. Dovoljno godina za zaborav.
večer gornjo i donjogradski lakrdijaši, hulje je da mu je to najradosniji dan u životu. Dakako, uz podatak da te više niko nigdje
i vucibatine i burgijaši skupljali. Iako mi Pilo se i pjevalo se sve dok neki kokot ne spominje, ni historičari književnosti,
se nije išlo poradi nekih meni ‘nedoraslih sa sjedala susjednog vrta nije upozorio na ni popisi lektire, ni prigodni obljetnički
znalaca’, prihvatio sam Musin poziv. Krč- skoro svanuće... Dokotrljali smo se do stana. tekstovi. Hifziju, do ovogodišnjeg zapi-
ma je bila puna. Plinske svjetiljke jakosti Gazdaricu nismo htjeli buditi, nego smo sa Alije Isakovića, nije niko spomenuo.
mjesečevog svjetla na livadi prosipale su kroz poluotvoren prozor, kao tati, uvukli Razmišljam što se to desilo, pa da ga
se po nama u dvoranisvo zelenkasti sjaj, se s ulice i napiti kao američki Indijanci, “iz čista mira”, takoreći čekajući minut
pa smo izgledali kao strašila, kao mrtvaci ne svlačeći se, svaki u svoj krevet legli.” do smrti, posjeti u aprilu ove, 1969. go-
ustali iz grobova da održe seansu doziva- “Svaka čast autoru!”, zahvalih se Sa- dine Alija Isaković? Njegov članak Zabo-
jući duhove živih. Među ostalima, bio je lihu na povjerenju, a i zbog dragosti koju ravljeni Hifzi Bjelevac pročitao sam deset
tu i poznati vinopija, grlati Rudo Štagljar, sam osjećao u sebi slijedeći vizije što su mi puta, i stalno isto pitanje: Zašto se ova-
novinar i pokretač nekoliko ‘tulumaških’ se rađale u svijesti čitajući Salihove retke ko postupalo s najplodnijim bošnjačkim
oglasima izdržavanih novina. Taj čovjek zabilježenog posredovanja o dvojici veli- romanopiscem između dvaju ratova? I s
po svojoj tjelesnoj prilici naličio je više kih pjesnika, Tinu i Musi. njim i sa svim drugim?
na neko mitološko biće, nego na dvonoš- “Ako ti se sviđa, molim te, ponesi tekst “Preko trideset godina nije štampan.
ca. Urlao je da ga se čulo čak do Streljač- Puliću, jer mi se ne da peti na treći kat u Zašto ga bosanskohercegovački izdavači
ke ulice. Ćazim je, kao neka sramežljiva Haulikovoj, gdje su propeli uredništvo.” zaobilaze – ne znam. To može biti stvar
djevojka, sjedio do mene i pobojavao se slabog poznavanja ili loših namjera, ovo
da iz ovog džumbusa ne ispadne batinom ZABORAVLJENI HIFZI BJELEVAC pogotovo kad je u pitanju biblioteka koja
po glavi, kako se je često znalo dogoditi u Pita me Nikola Pulić bi li mogao napi- se zove Kulturno naslijeđe BiH.”
toj jazbini kultur-strahoraća. sati pogovor “romanu” Muhamed Hifzije Ko je i površno poznavao Aliju
Kada su se duhovi ovih živih mrtva- Bjelevca. To je trebao biti njegov posljed- Isakovića, jasno mu je da je jako dobro
ca malo umirili, začuo se jedan glas; čo- nji nedovršeni urednički posao u Zajed- znao odgovor na to pitanje koje – javno
vjeka koji je sjedio u pročelju sastavljenih nici pisaca “Tin” (ali nije bio, strane u – (kao) sam sebi postavlja. Niko više nije
stolova. Rekao je da je šala već napretek i sukobu našle su kompromis?)... Napisati bio dijete! n

STAV 1/8/2019 77