Page 61 - BROJ 50/GODINA II/SARAJEVO 18.2.2016.

sporo spuštaju prema čekaonici, čovjek,
iako zna da se ove ptice glasaju samo gu-
gutanjem, iščekuje odnekud krik opomene
da je zagazio na tuđu teritoriju. Nisu ovo
golubovi baščaršijski, pitomi toliko da ti
na ruku slete i kljucaju pšenicu s dlana.
Ovi kao da nikad čovjeka nisu vidjeli, div-
lji su i negostoljubivi, kao uostalom i cijeli
prostor oko njih ili, kako bi to stručnjaci
rekli, njihova životna sredina.
Zaogrnuti tom atmosferom, vadimo fo-
toaparat i pokušavamo u objektiv uhvatiti
sve ono što se oslikava pred našim očima.
Ali već nakon drugog klika dolazi upozo-
renje. Željeznički radnik koji je nehajno
sjedio u čekaonici uspinje se žurno stepe-
nicama i govori nam da je fotografiranje
zabranjeno. Na našu primjedbu da se to
odnosi samo na donji dio, on se okreće
prema Samsungovoj reklami i pokazuje govore uzbuđeno, kao djeca, uvjereni da Zagreb? Barem do Zenice? Poklopljeni
nam naljepnicu s prekriženim fotoapara- nekom, ne samo u Bosni, ne odgovara da težinom ovih upitnika, prelazimo u dru-
tom. Izvinjavamo se i spuštamo se u če- se željeznica razmaše svom svojom snagom. gi vagon. Tamo je slika drugačija. U prva
kaonicu koju već napuštaju naši današnji Kao dokaz ovim tvrdnjama nude svoju za- četiri kupea sjedi po jedan putnik. Slje-
saputnici. Izlazimo za njima. čuđenost nad potezom “hrvatske strane” deći je prazan, ali u onom do njega cijela
Na peronima nas čeka kompozicija od da se ukine putnički promet od granice do je grupa, njih četvero. Vjerovatno putuju
triju vagona: jedan je hrvatski, a dva do- Ploča, “a sada šest-sedam autobusa dnevno do kraja jer su već zalegli po sjedištima.
maća, iz svakog entiteta po jedan. Za razli- prometuje tom rutom”. U prvom je vagonu putnika, čini se, još
ku od gornjeg dijela čekaonice i hodnika, Uz kloparanje voza koji je već prošao više. U jednom kupeu čak pet turista, sve
peroni su uredni i čisti. Ali je pustoš na legendarnu stanicu u Podlugovima, raz- mlađi ljudi, očito studenti na proputova-
njima gotovo stravična. Ništa joj ne mogu motavamo misli i krpimo utiske. Ono što nju. Odustajemo od nakane da ih pitamo
ni željezničari koji su se razmigoljili du- smo čuli od željezničara upoređujemo s kako se osjećaju.
žinom perona, dovikuju se, žure lijevo i onim što godinama čitamo u novinama,
desno. Međutim, lijenost s današnjih put- pokušavajući dokučiti bilo šta od te veli- HARMONIKA NA TOČKOVIMA
nika, koji se nikud ne žure jer znaju da u ke igre koja se na našim tračnicama igra Na povratku, u Zenici ulazi barem 20
vagonima mjesta ima koliko ti srce poželi, već dvije decenije. Sve je tako zamršeno i novih putnika. Vagoni se sada doimaju
prenosi se i na njih. Poklopljeni zviždu- komplicirano. Ovdje je jednostavna samo punima, praznih kupea nema, a rijetki su
kom otpravničke pištaljke, čiji eho zve- vjera ovih radnika, za koju nam se na tren i oni sa samo jednim čovjekom. Atmos-
či u hladnoći poput rasutih kuglica leda, učini da umjesto električne energije pokreće fera je gotovo prijeratna, hodnikom jezdi
željezničari ostaju za nama kao sve sitnije lokomotivu koja nas tegli prema Visokom. žamor. Rašiva ga nenadani jecaj harmo-
tačke koje poskakuju u daljini pod ubodi- Sami smo u kupeu. Da nije jednog put- nike. Pojavljuje se i harmonikaš koji od
ma oštrih zraka februarskog sunca. nika na kraju hodnika i konduktera, koji kupea do kupea svira i svi se hvataju nov-
se na svakoj novoj stanici pojavi iz svog čanika, svako je našao marku za Hamu.
ZBOGOM, SARAJEVO kupea, bili bismo sami i u cijelom vago- Da je ostao duže, možda bi se i kolo za-
Ova jedina međunarodna željeznička nu. Zar niko iz Visokog danas ne putuje u metnulo. Ko zna.
linija iz Bosne do prije dvije godine bila Kad se harmonikaš izgubio na vratima
je dio linije Zagreb – Ploče – Zagreb. Već koja vode u drugi vagon, većina putnika
dugo putnički vagoni ne kloparaju prema Sivilo prašine u zgradi ostala je na hodniku. Visili su na ofinge-
jugu, pruga je za putnike zatvorena zbog željezničke stanice rima svojih misli, napeti, kao da love za-
renoviranja na dionici Sarajevo – Tarčin. razbija tek plakat za gubljeno sjećanje na bosansku spontanost.
“Kad se završi, bit će kao nova i u Mostar Doimalo se da bi svaki čas mogli zapjevati,
će se vozom stizati brže nego autobusom”, davno održani koncert zaigrati, barem vic ispričati. Ali ništa od
pričaju željezničari puni vjere da će ova u Sarajevu, kada je Edo toga nije bilo. Škljocnuli su upaljači, i za
milionska ulaganja napokon donijeti dugo tili čas miris duhana obuhvatio je cijeli
očekivani oporavak. Druga međunarodna Maajka bio mlađi barem prostor. Kloparanje točkova razaralo je tiši-
linija, ona Sarajevo – Budimpešta – Sara- 10 godina. S druge strane nu, gustu, kao da ronimo prema Sarajevu.
jevo, nije bila dugog vijeka. Zatvorena je “odgovara” mu reklama Napolju, iza zatvorenih prozora, kroz
prije dvije godine. “Ukinuta je i prije nego noć fijuče ledeni februar. Čovjek se sad
se razradila”, kako to kažu željeznički rad- za nagradnu igru kojom osjeća kao da je raspet između ovih vago-
nici koji odmah sa sjetom počinju priču o nas je firma “Samsung” na, kao da je jedina veza između njih, ali
novim talgo-vagonima. Očito je da su ovi još 2004. godine mamila uprkos svemu zahvalan im je što barem
vagoni u vrijeme kada su stigli predstav- tegle u istom smjeru. Nigdje se nostalgija
ljali pravo sunce nade. da kupimo najnoviji model ne osjeća tako snažno kao ovdje, na kolosi-
“Čovječe, treba to vidjeti! I džakuzi ima njenog mobitela jecima, na peronima i u kupeima našim,
u spavaćim kolima, a fotelje kožne. Takve u željezničarima, u njihovim pogledima
ni jugoslavenska željeznica nije imala”, ispod plavih službenih šapki. n

STAV 18/2/2016 61