Page 56 - BROJ 54/GODINA II/SARAJEVO 17.3.2016.

DRUŠTVO

plaho navraćale, mada se hadži-Himzo
svakodnevno susretao s njima u džami-
ji. Kad se požalio jednom prijatelju kako
mu svaki put kažu da će svratiti a nika-
ko ne dolaze, ovaj mu reče da se navečer
lijepo obuče i odvede ga u “Drinu”, tada
elitni restoran, a kasnije kafanu poznatu
po Šuhri, “majci svih vojnika”. Tamo na-
ruči večeru za sve goste i šapnu hadžiji:
“Plati!” I cijeli mjesec tako, sve dok prve
Sarajlije nisu počele svraćati. Tad se, neka-
ko sam po sebi, među gostima ove kafane
uspostavio i običaj da svakog čeka njego-
vo mjesto. Ono se stjecalo na osnovu go-
dina, društvenog ugleda i staža u kafani.
“Oni najmlađi sjedili su uz zahod, a
najstariji na sećijama kod šanka. Tek kad
neko preseli na ahiret ili oboli da više ne
može dolaziti, mlađi su se pomjerali na-
prijed”, priča Osman i pokazuje gdje je ko
sjedio prije nego će se ovaj običaj izgubiti.
U to je vrijeme kafana otvarana u
četiri ujutro, kada su na bistričku sta- za ručak, pa ga zgotovi uz razgovor s ko- “Oni najmlađi sjedili su
nicu stizali prvi vlakovi, a uz Vijećnicu nom. Sve se to zakratko vratilo u vrijeme
prvi autobusi iz udaljenih naselja. Oni opsade, kada je ova kafana, kao jedini jav- uz zahod, a najstariji
su donosili prve goste. Nakon njih, evo ni prostor u sokaku, bila pravo utočište na sećijama kod šanka.
radnika koji bi se u pravoj rijeci sjatili njegovim stanovnicima. A onda se pono- Tek kad neko preseli
s Kovača pa, prije nego se upute u fir- vo išuljalo, ko zna kud.
mu, svraćali bi na kahvu “Kod Bega”. na ahiret ili oboli da
Posebno je bilo živo utorkom navečer i LOKVE NAKON POPLAVE više ne može dolaziti,
srijedom, pazarnim danom u Sarajevu. Danas u bosansku kafanu “Kod Bega”,
Tokom dana bi kafana bila puna, kao ši- jedan od rijetkih objekata iz pedesetih mlađi su se pomjerali
pak, a oni što su dan ranije došli na pazar kojem nije promijenjena funkcija, svra- naprijed”, priča Osman
proveli bi u njoj cijelu noć. I u vrijeme ćaju uglavnom penzioneri, Osmanova i pokazuje nam gdje je
je ramazana kafana radila čitave večeri. raja i njegovi vršnjaci. Neki od njih,
Poslije iftara i jacije svraćalo se na kahvu koji su se kasnije raselili po Sarajevu, ko sjedio u kafani prije
i u razgovoru se provodilo sve do sufura. dođu mahsuz na kahvu pa pričaju kako nego što se ovaj običaj
Spartijali bi se pa kupili voća. Nakrižali bi, samo da ih nije sram, sad zatražili
bi ga i onda bi dijelili, a najčešće je, po od Osmana da ispoliraju džezve. U nji- izgubio
principu jedan tebi, jedan meni, razdiobu ma još tinja nada da bi trljanjem bakra
vršio hadžija Salih Babić, stolar, čineći možda uspjeli razbuditi duh onih vre- Vrijeme se ovdje sad krati šahom.
takvu šalu da se orila cijela ulica. mena kada su jedva čekali nedjelju, dan Umjesto negdašnjeg zvuka žrvnjeva koji
“A sjećam se i Abdurahman-bega Čen- određen za poliranje. Tad bi se sjatila drobe zrna kahve istjerujući iz njih naj-
gića. On bi svakog jutra išao na pijacu s sva djeca iz mahale “Kod bega” i trljaj, sitniji prah, prostorom odzvanjaju udarci
dva cekera. Poslije bi svraćao na kahvu i u a na kraju, kada se završi posao, hadži šahovskih figura od tablu. Tek ponekad,
odložene cekere stavio bi mu neko pove- Himzo ih nagradi bakšišom, pa trk u zrak pun duhanskog dima zaljulja riječi
liki kamen. Sutradan bi ulazio i sa smije- kino u Kolobaru. Ili rođaci iz Ostrošca zadirkivanja uperene prema onom ko je
hom pogađao ko je to učinio, pa mu reci: koji su jedva čekali raspust. Roditelji bi upravo zijanio partiju pa mora zvati ka-
‘Sad častiš cijelu kafanu.’ Ali vremena su ih spremili u goste kod hadži Himze, hvu. Svih pet tabli zauzeto je, pa dvoji-
se izmijenila, pa i ljudi s njima. Eto, ne- pa bi oni pomagali u kafani, a navečer ca mlađih ljudi što bahnuše iznenada,
tom nakon rata, htijući valjda probuditi ponosno zveckali bakšišom, njihovom saznavši da nema slobodne, ustaju prije
taj duh i tu šegu, neko je jednom čovjeku prvom zarađenom crkavicom. nego su i sjeli, očito je da nisu došli na
stavio u ceker običnu pepeljaru. Ovaj do- Sve su rjeđi i trenuci u kojima se za- razgovorušu.
šao sutra i ispsovao ga na sva zvona. Osta- koti razgovor, onaj pravi, nekadašnji, što Osman nam pokazuje najstariji šah,
li smo nijemi i čini mi se da smo upravo krene bez ikakve koristi i računa, sam neprocjenjive vrijednosti. Njega je donio
tad postali potpuno svjesni da nema više poteče iz duše i zna čovjeka uvući tako Asim Ferhatović, legenda sarajevskog
onog vremena i onih ljudi”, priča Osman, duboko u sebe da sve zaboravi, i vrije- fudbala. Otad se ovdje igra šah, kao us-
a onda pokušava da nam dočara jedinstvo me, i brige, i obaveze, pa se u neko doba pomena na čovjeka koji je nogomet igrao
mahale, kada su svi živjeli skupa i kada bi prene i pogleda na sat pitajući se zar je dušom, za raju. S Hasetom je nekako i
njegova mati ispekla veliki kruh, isjekla toliko prošlo. I šala, koje su smijehom iz iscurilo vrijeme mahale i prisnijeg života
ga na kriške, pa odozgo maslaca i meda i ove kafane sapirale kaldrmu, sve je ma- koji se, poput vode zaostale u lokvama,
iznesi svoj djeci iz mahale. Svako se tad nje. Nije ni čudno što u ovom gradu više uspio tek šćućuriti u nekom budžaku
u svakoj kući u sokaku osjećao kao u svo- gotovo da i ne niču vicevi, a posljednji kao što je ova kafana, i tu se zgrljepio
joj, a žene bi prelazile jedna kod druge, se pojavio još kad je papa dolazio u Sa- oko sebe, grčevito, svakoj bujici ovovre-
nosile sve namirnice što će im zatrebati rajevo: “Pa neće valjda u Želju!” menoj uprkos. n

56 17/3/2016 STAV