Page 70 - STAV 74 04.08.2016

KULTURA

On je sad stajao i gledao u nešto. A oko njega bili su – Znam.
njegovi vojnici. I to je bilo pomalo čudno. Njegovo lice Šutjeli smo.
nije ništa razumjelo. Ali nije pokazivalo ni strah. Na tom Onda je ustao i pošao. Ništa se više nije moglo kazati.
licu bilo je samo nerazumijevanje i to se nerazumijeva- Ili jeste? Bar je on tako mislio. Okrenuo se i pokušao mi
nje širilo i širilo sve dok mu lice nije oblila krv. Spustio objasniti zašto je pošao s njima, ali da će se poslije ovoga
je pogled niza se i potom naprosto potonuo. Prije nego vratiti kući, pisati i skladati svoje pjesme.
što je dotaknuo zemlju, neko mu je strgnuo lanac s vrata, – O ljubavi, ljubavi, ljubavi... jedini način da nadvla-
zlatni lanac s velikim križem i još jednim krugom nalik dam smrt koju sam ovdje sreo.
na zlatnik i likom neke žene na njemu. – Zašto se ovo dogodilo?
Tako je zlatni križ iz ruku jednog križara prešao u – Htjeli su osloboditi grob Raspetoga.
ruke drugoga. Onoga čije lice nisam ni vidio. – To nije ovdje.
Najednom začuh strune. Zvonile su u ovom muku kao – On je svuda. A gdje je On, tamo je i njegov grob
da su se pokidale crne brojanice i odskaču niz kamene – prazan.
ploče sve do trave ili mora. Iščeznut će u moru. Ondje – To je čudno objašnjenje.
odakle su i došle. Koračao sam polahko i tiho ka mjestu – Dug je put do Jeruzalema i mogući su još svakoja-
odakle su dolazili zvuci. ki događaji...
Vidio sam ga odjednom iza kamenog prolaza. Sjedio
je na malom trgu. I svirao. Sjedio sam i gledao u more.
Učinilo mi se da će i zapjevati, ali iz usta mu je izla- Bili smo na putu za Apuliju, Mateov zavičaj.
zio samo hrapavi šapat koji je pratio neku davnu pjesmu. Mateo se ukrcao posljednji. Pričao je s nekim čovje-
Bio je odjeven kao stranac, kao jedan od onih što su doš- kom, a onda se užurbao i nije znao šta učiniti s rukama.
li brodovima. Nije imao ratničko oružje, samo mali nož Nekoliko trenutaka ranije, pogled mi je bio daleko.
neugledno zataknut za pojasom. Daleko.
Činio se očajan. Najednom sam vidio Kulina kako me gleda tako jasno
Pošao je i došao s njima, ali ovo očito nije želio. Dug kao da me doista vidi. Nešto mi je govorio tim pogledom,
će mu i mučan biti povratak, pomislih. Upravo u tom tre- ali ja ga nisam razumio. Onda se nasmiješio i sklopio oči.
nutku me je ugledao. Nije skočio, nije se uplašio. Izgle- Tako sam znao šta se dogodilo kad je Mateo došao
dalo je kao da mu je svejedno. da mi javi tmurnu vijest koju je čuo od nekog došljaka
Kad sam se približio, prestao je svirati i ispravio se. iz Bosne.
Sjedio je i dalje. Gledao me je. Ne znam šta je vidio. – Šta se dogodilo? – zapitao sam gotovo bespotrebno.
– Ti živiš ovdje? – zapitao me je nepoznatim riječi- – Ko to zna. Naše je samo da umremo. Ovako ili onako.
ma koje sam, začudo, razumio. Možda i zato što je svoje Činilo se u jednom trenutku da ne znamo šta ćemo
pitanje pokušao uobličiti rukama. učiniti. Obojica smo o tome razmišljali.
– Došao sam nedavno. – Sad ne možemo nikako otići da mu odamo počast...
– Nisam kriv za ovo što se dogodilo. – kazao je. Tužno, gotovo bolno.
– Ko će sjesti u njegovu stolicu? – pitao sam iako sam
znao odgovor.
– Sin. On već stoluje ustvari. Mislim da su sad neki
Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok vrlo zadovoljni, a za nas možda dolaze dugi, teški dani...
sam stajao naslonjen na zid. I nisam I onda smo ušutjeli.
bježao. Začuo sam krik iz prolaza Nikad mu neću ispričati ono što sam dosad vidio i
nedaleko od mene i vidio sjenu ono što ću tek vidjeti. Bar ne na ovome svijetu.
Sve dotad nisam razmišljao zašto sam zapravo pošao
žene kako pada. I sjenu mača kako na ovo putovanje. Izgledalo je kao splet okolnosti koje
pada na nju. Potom je iz prolaza su se, iz trenutka u trenutak, sve više zaplitale i prola-
izronio On, ne mogu ga drukčije zio sam kroz njih kao što čovjek prolazi kroz šumu. Sad
sam se najednom osjetio usamljenim. I nisam više vidio
nazvati, i pošao pravo prema meni neizvjesnost ispred sebe nego neku prazninu za koju ni-
s podignutim mačem. Gledao me sam bio siguran ima li u njoj išta što bi me uopće moglo
je, ali me nije vidio. Oči su mu bile zanimati. Ali natrag više nisam mogao.
Iza mene je bila praznina.
krvave. Zastao je za trenutak, možda I ispred mene praznina.
pomislio da sam vidio njegov zločin, Praznina koju neki nazivaju život.
U trenutku kad nam se učini da smo je razumjeli ona
i spustio svoj krvavi mač na mene, se otvori u toj našoj spoznaji i osjećamo je samo kao ve-
koji je oštro nekako udario i u liki blagi smiješak.
kamen. I zveknuo. A On je otišao – Zamislio si se?
– Pučina liči na veliki blagi smiješak... n

70
70 4/8/2016 STAV 4/8/2016 STAV