Page 69 - STAV 74 04.08.2016

Zorobabel

(odlomak iz romana “Sokolarov sonet”)

Gotovo smo se sudarili u gužvi na trgu. I stajali smo Prije Jeruzalema i bilo čega drugog htjeli su osvoji-
tako dok su se ljudi oko nas osipali. ti ovaj grad.
– Matej Zorobabel? – Vrijeme je da krenemo – rekao mi je Mateo i uhva-
Iznenadio se. tio me za ruku.
– Da, ja sam. Matej ili Mateo, svejedno. Zorobabel – Kamo? – zapitao sam.
mi je otac. A kako ti to sve znaš? – Idemo za ljudima. Ne bježe prvi put od Venecijanaca...
– Znam da si se tako potpisao onoga dana... – Sad su s njima i križari. Više ih je i djeluju popri-
– Jesam, ali kako ti to znaš? Nisam te ondje vidio... lično opasno...
– Bio sam. I mnogo nas je još bilo, sjećaš se? – Takvi su, ovdje ili kod Jeruzalema, svejedno...
– Naravno da se sjećam. Mislim da to nikad u živo- Vrata grada popustila su kad se u njih zario orijaški
tu neću zaboraviti... topovski ključ.
Zašutjeli smo. Sve poslije toga bilo je poput strašnog snoviđenja.
– Želiš nešto od mene? Bježali smo ispred oluje mačeva. I kopalja. A ljudi
– Ne, bila je slučajnost da sam vidio poznato lice, iza njih željeli su samo zlato, srebro i ono što se moglo
iako... opljačkati. I ništa drugo.
– Iako? To je bogatstvo bilo mjera njihova pohoda, mjera
– Iako ti mene nisi prepoznao. Vidio sam kad si Ti- onoga u što su se zakleli i što su još namjeravali učiniti.
cina gurnuo među izuzetno značajne goste na Kulino- U danima što su dolazili.
voj večeri? U mjesecima što su dolazili.
– Zar si i ti bio tamo? Godinama.
– Iza njih, u polumraku, ondje gdje su manje zna- Stoljećima.
čajni, ali Kulin je, ko zna zašto, ipak želio da budem Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam stajao na-
tu. I bio sam. slonjen na zid. I nisam bježao. Začuo sam krik iz prolaza
– Sad znam. Uvijek sve zapamtim. Sve sam u toj nedaleko od mene i vidio sjenu žene kako pada. I sjenu
dvorani poznavao. Sve osim tebe. Vidio sam te. I pitao mača kako pada na nju. Potom je iz prolaza izronio On,
za tebe, a oni su mi rekli da si ti neki novi sokolar... ne mogu ga drukčije nazvati, i pošao pravo prema meni
– Sokolar? s podignutim mačem. Gledao me je, ali me nije vidio.
– Tako su rekli. Oči su mu bile krvave. Zastao je za trenutak, možda po-
Zamislih se. mislio da sam vidio njegov zločin, i spustio svoj krvavi
– Ko zna. Možda je to i istina. Na neki način. mač na mene, koji je oštro nekako udario i u kamen. I
– Sve je na ovome svijetu istina. Na neki način... – zveknuo. A On je otišao.
smijao se Mateo. Ostao sam naslonjen na zid i vidio kako krv silazi niz
Onda sam se i ja nasmijao. mene, moja krv, i boji mi koljeno i nogu. Nisam osjećao
Vidio sam da on o meni zna i više nego što sam slutio. ništa. Ništa što bi bio bol ili strah. Samo nešto toplo.
Zato se nisam iznenadio kad mi je kasnije kazao, Nikad u životu nisam imao ovakvu ranu. Ni sličnu.
kao da je to nešto što se podrazumijeva: Spasio me je zapravo kamen i to već kad je mač prodro
– Čini mi se da vrijeme nije dobro iako nas uskoro nekako sa strane, ka srcu. I tu sam se onesvijestio.
čeka put... Došao sam sebi tek na brodu i čovjek kojeg sam vidio
Ništa na to nisam rekao. tad bio je stari, bradati Zorobabel. Na mjestu rane nalazi-
More nije bilo moguće vidjeti. la se neka krpa. Nešto masno bilo je na njoj. Možda lijek.
Sve su prekrili brodovi. Ta krpa i taj lijek vratili su me ipak u život.
Jedino se po njihovom podrhtavanju moglo naslutiti Ne znam ni kamo smo išli ni zašto. Nikad to nisam
da je more još tu. Ovaj put kao mjesto odakle ne dolaze ni saznao, osim što bih ponekad prepoznao neku sliku
ljekovit zrak i prijatelji. koja je letjela kroz moju svijest sa sokolovima i kazivala
Na brodovima su bili znakovi koje sam dobro po- mi nešto o tom putu spasenja. Jedan dio priče razriješio
znavao: mletački i križarski. se kad sam vidio Onoga koji me je tako bešćutno posje-
Zašto su tu? kao, kao da lomi grančicu stabla, u prolasku, iz obijesti
Uskoro je to postalo posve jasno. ili navike.

STAV 4/8/2016 69TAV 4/8/2016 69
S