Page 60 - STAV broj 390

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (66)

PUCNJAVA U AVLIJI

“Bam, bam”, začula su se dva pucnja. Momentalno smo bili na nogama. Djed je upalio
poteznu lampu, išareteći mi da ne palim svjetlo. Izvadio je ispod kreveta pištolj CZ 7,62

mm. U glavi milion pitanja. Šta se dešava? Je su li četnici prodrli? Je li neka diverzantska
jedinica? Je su li izviđači? Je li pukla linija? Koliko ih ima? Čime raspolažu? Osluškivali
smo... Svaki je šušanj zlokobno zvučao

Piše: Ammar KULO
e volim jesen. Barem ne ovu u ratu. Po jačini znamo da je udarila u nešto Već je pao mrak. Ništa od cijepanja. Još
Treću ratnu. Nekada nas je, prije tvrdo, da je blizu i da je većeg kalibra. Vje- jedno veče ćemo provesti poput krtica. Bez
rata, nastavnica likovnog Rosa tje- rovatno haubička. Na sigurnom sam, u po- svjetla. Bez radija. Bez čitanja. Za dva dana
Nrala da u prve jesenje dane izađe- drumu. Sjedam za stol. Mati je pripremila je škola. Morat ću rano ustati dok je dana.
mo ispred škole ili da odemo do Karagina grah sa suhim mesom. “A da pričekaš malo”, Imam historiju i bosanski za učiti. Ovako
Polja, na livade koje su se nalazile između govori mi djed. “I da ćuskije padaju, valja sjedim u mraku i tmini. Ne radeći ništa.
rijeke Stupčanice i listopadne šume. Od- meni jesti. Ima još pet metara za iscijepa- Sumrak civilizacije. Ležim. Nazor. Zaspati
mah do pilane. Ondje bismo slikali, u mom ti”, odgovaram više kroz šalu nego ozbiljno. ne mogu. Sutra me čekaju drva. Možda se
slučaju, meljao bih tempere na listu bloka Zatim se ponovo začu zvižduk. Detona- bolje odmoriti.
5, pokušavajući prenijeti sve te boje: žute, cija je zatresla kuću. Geleri su parali zrak.
narandžaste, smećkaste. One umiruće boje, “Opet u Srcanovu. Jedanaesti direktni po- II
kada se iz zelenog lista istisnu i posljednji godak”, rekoh, “To vodiš i statistiku. Ma Probudi me nekakav nekarakterističan,
sokovi života, prije nego će otpasti, požutje- nema, pravi si”, komentirao je djed. Nestalo meni stran zvuk. Nisam ga prije čuo. Isprva
ti, postati braon, potom crn, koje će vjetar je struje. Vjerovatno je vod prekinut, prere- mi liči na cviljenje. “Je l’ ono pas, vuk... Šta
odnijeti negdje na tlo, a potom upokojiti zan oštrim, toplim željezom... Razmišljam, li zavija onako?”, upitah mamu, koju sada
zemlja. Sada, kada bi nastavnica Rosa bila sad ću ručati pod svijećama – romantično. jasno vidim kako sjedi preko puta u fotelji i
tu, koristio bih samo dvije boje, crnu i sivu, plete pod svijećom. “Ha, ha, ha...”, odmahnu
i ne znam da li bih uspio opi- rukom, “to je naš ‘pjevač’. Dobro
sati sve ovo ratno ništavilo što si rek’o. Zvuči kao zavijanje”, od-
ga donosi godišnje doba koje govori mama.
prethodi zimi. Ne mogu izdržati, uzimam
Jesen ogoli grane, pa smo još bateriju, osvjetljavam put i izla-
vidljiviji s položaja, s brda na zim ispred kuće. Sve je crno. Prst
kojima se ukopala četnička voj- se pred okom ne vidi. Vjetar nosi
ska. Jesen donosi i tamu, crninu, glas, lokalnog pijanca, “pjevača”,
osjetno skraćuje dan... A dan je posrnulog čovjeka, ogrezlog u al-
svjetlo, toplina, radost, igra... To koholu, koji i posljednji novac žr-
je godišnje doba što donosi duge tvuje za “veselu kapljicu”. Odzva-
kiše i niske temperature. Ovo je nja nerazgovijetno deranje, odbija
i vrijeme rezanja, cijepanja, bru- se od krševa, potom gubi u noći:
janja motornih pila. Mora se biti “...Četniciiiiiiii, četniiiiiiciiiiiiii...
oprezno! Blizu je linija na Pridvo- Ima li ko jačiiiiiiiiiii... Mujo kuje,
rici. Blizu je i Jelik. “Sine, hajd’ Mujo kujeeeeeeeeeeee...”
uđi da nešto pojedeš. Neće ćutuk “Pssst. Šta radiš?”, upita me
pobjeći!”, zove me mati. Još mi električar Muharika, koji se poja-
nešto govori. Ne mogu čuti od vio odjednom ispred mene. “Slu-
zvuka motorne pile u blizini, šam koncert”, odgovorih. Smi-
poviše kuće Krča. jemo se. “Super kad si tu. Dođi
Ulazim. Samo što sam za- malo ovdje, posvijetli mi”, reče mi
tvorio začu se zvižduk. Pozdrav Muharika. Uzeo je dva komada
s Beka ravni. Bum-bum. Razli- žice, spojio. Potom zavio u crnu
ježe se negdje u blizini eksplo- izolir-traku. “Hajd’ sad ćao. Odo’
zija, noseći sa sobom komade da ti donesem malo struje”, kaza
cigle, crijepa, betona, kamena, električar. “Evo ti kanta”, panto-
ko zna čega... mimom glumimo da mu bacam

60 26/8/2022 STAV