Page 65 - STAV broj 390

sam mu da je komandantova procjena bila “Ni za čim dunjalučkim on nije plaho težio. Čvrsto na zemlji, vazda
da na ovoj poziciji može dati veći dopri-
nos. Međutim, on je bio uporan u svojoj skroman iako je imao dosta više novca u odnosu na prijatelje u
namjeri da ide na liniju. Imao je želju da društvu. Isko je bio od onih za koje, kad god odu s ovog svijeta,
ide u ‘Tajfune’ kod Nijaza Velagića, koji
mu je bio kum. Ja sam onda nazvao per- čovjek ostane pod dojmom da su svoju misiju ispunili i da iza njih
sonalnu službu, kazavši im da mu pro- nije ostalo ništa loše, ni u riječi ni u djelu”, kaže Ibro Alešević.
mijene raspored i stave ga u ‘Tajfune’. I
u toj jedinici je i ostao sve do pogibije.” Kladuše i na kraju od rodbine iz dijaspo-
Posljednji susret Zijada Nanića i Iske POSLJEDNJI SUSRET SA SUPRUGOM re. Iz Crvenog križa su dobili poruku da
bio je na Podzvizdu, gdje su dan uoči I SINOM nije ono najgore, a iz Zagreba da se nalazi
Iskove pogibije razgovarali skoro pola Dan prije pogibije Isko je otišao od kod prijatelja koji ga skriva. Kako ga nije
sata. “Isti dan ja sam se vratio kući. Su- kuće. Njegova supruga Šehrizada kaže da bilo među poginulim koji su bili na listi
tra ujutro krenula je naša akcija, u kojoj je bila subota. Ustao je Isko, obukao se, za razmjenu, svi su se potajno nadali da
je Isko nestao. U toj akciji jedinicu ‘Taj- otišao u čaršiju da im donese neke stvari, bi mogao biti živ. Konačno, kad je oslo-
fun’ vodio je Nijaz Velagić. Međutim, u a potom se zaputio na liniju. “To jutro kad bođena Velika Kladuša 8. augusta 1995.
tu akciju Isko je išao s drugom grupom. je zadnji put bio kod kuće Isko je obukao godine i kad su stigli i posljednji zaro-
Oni su prošli tamo, stigli do borbenog ci- trenerku koju mu je poslala sestra Mir- bljenici u Bužim, i porodici je bilo jasno
lja, ali su neke druge jedinice podbacile, va, potom bordo džemper i crvene čara- da je najvjerovatnije poginuo. Kasnije će
pa je ta akcija propala. Kad su se ovi nje- pe, američku uniformu i vojničke čizme. se ispostaviti da je Isko prvobitno bio za-
govi vratili, ispostavilo se da nema Iske. Rat je, nema se haman šta jesti. Kako sam kopan na mjestu pogibije, a onda je 19.
I onda sam ja stigao tamo i našao Velagi- bila trudna s kćerkom Aidom, spominjala maja 1995. godine njegovo tijelo doveze-
ća. On je tražio da zovemo nekog Šekića sam mu kako mi je na um pao med. Isko no u jednoj razmjeni u Bihać, gdje je kao
da saznamo šta je bilo s Iskom. Tu sam u je otišao do čaršije da donese automobil- NN zakopan u mezarju na Garavicama.
Velagićevom prisustvu uzeo izjavu od tog ski akumulator da imamo za osvjetljenje “Ja sam 18. maja 1995. rodila Aidu,
borca, koji nam je ispričao šta se dogodilo. kuće. Usput mi je nabavio malo meda a dan ili dva kasnije dobila sam poziv za
Po njegovom kazivanju, u trenutku kad sa sačem te kilogram sirove kafe. Kad je identifikaciju. Na to prepoznavanje išli su
je granata pala na strehu jedne kuće oni to donio, sin Aid se igrao u komšijskom moj otac i komšija Zado, koji ga nisu uspje-
su se nalazili iznad te kuće. Jedan veliki dvorištu. Imao je pet godina, bio pomalo li prepoznati. I druga identifikacija bila
geler ga je pogodio i rana mu je bila toliko buckast. Isko je iznio akumulator, predao je neuspješna. Na kraju ga je sestra Mirza
velika da mu se vidio bubreg. Po tvrdnja- mi je taj med i krenuo prema autu. Onda prepoznala na videosnimku, jer su te dvije
ma saborca Šekića, Isko je tu podlegao ra- se vratio prema Aidu. Pozvala sam Aida prve ekshumacije snimane. Prepoznala ga
nama. I Velagić i ja smo vršili pritisak na da dođe ‘pubiti‘ babu. On je dotrčao i po- je po zelenoj trenerci i prebijenom zubu.
ovog borca da slobodno kaže ako je ostao ljubio ga u oba obraza, nakon čega je Isko Bio je bez uniforme, čizama, nakita i doku-
ranjen, da ga tako evidentiramo i tražimo otišao. Nije ponio pancirku, jer se posli- menata. Kod kuće mu je klanjana dženaza
kao ranjenika u razmjenu. Međutim, čo- je ranjavanja često žalio da mu je teška i ukopan je u obližnje mezarje”, prisjeća se
vjek je tvrdio da je Isko sto posto mrtav, za nositi. Sutradan je bila akcija u kojoj supruga Šehrizada i nastavlja: “Ono na što
da se lično uvjerio prije nego što je kre- je poginuo”, prisjeća se Iskova supruga. sam posebno ponosna u vezi rahmetli Iske
nuo da se povlači. Velagić je preuzeo da Dugo nakon vijesti da je Isko nestao jeste da, kad god ga neko spomene, najčešće
će javiti porodici, ali nije imao snage da u akciji porodica je bila u velikoj neiz- se mogu čuti riječi: ‘Bog mu dao…’ Jer va-
im kaže ono što smo čuli od ovog borca, vjesnosti. U narednih nekoliko mjeseci ljao je on mnogima. Nekoliko godina držao
tako da se porodica sve do kraja rata na- do njih su dopirale razne vijesti prvo od je trgovinu. Onda je 1990. otvorio pekaru
dala da je možda živ”, kaže Zijad Nanić. nekih boraca, potom od rođaka iz Velike i snabdijevao pecivom mnoge kioske od
Otoke do Vrnograča. I u Velikoj Kladuši,
prekoputa autobusne stanice, imao je pe-
karu. Novac koji je zaradio uglavnom iz
pekare i kojeg je imao i više nego što mu
je trebalo dijelio je i pozajmljivao ‘šakom i
kapom’. Za svakog je imao sluha, bio osjet-
ljiv za svačiju potrebu. U našoj prodavnici
je početkom rata bilo puno brašna i šećera.
Sve je to on tokom rata razdijelio. Bila je
ostala još jedna vreća brašna, kad ono jedno
jutro ja vidim da nema ni te vreće. Pitam
ga gdje je brašno, a on mi kaže da je dao
jednom komšiji. ‘Dragi Isko, pa šta ćemo
mi jesti, znaš li ti da imaš dijete u kući’,
pitam ga ja. Kaže on meni: ‘Lahko ćemo
mi. Kuhaj makarone dok se ja ne vratim s
linije, niko živ neće znati. A ko će njemu
kupiti vreću brašna?’ Bio je spreman di-
jeliti i na vlastitu štetu, toliko je bio dare-
žljiv. Danas smo svjesni da je to sve činio
U Zastavnom vodu na jednom od iz najplemenitijih namjera, da pomogne i
postrojavanja 505. brigade
olakša kome god je mogao.” n

STAV 26/8/2022 65