Page 53 - STAV broj 191
P. 53

STAJALIŠTA

                                                APOKRIFNI FRAZARIJ

                                               Nije smrt što i preseljenje

                                               JEDAN OD ONIH
                                               DANA U “IŠARETU”
                                               On odmahnu rukom i iz tog pokreta ukaza se sve što sam znao
Piše:                                          o njemu, sve od mladalačkog bijesa do tegobnih bolesničkih
Irfan HOROZOVIĆ                                dana nakon kojih je pio samo vodu, ponekad dotaknutu
                                               kahvom ili čajem doduše

Dugo nisam bio na starom mjestu                predstava koju nisi mogao uhvatiti ni za        – Niko ništa neće kazati?
             na kojem sam proveo mnogo         glavu ni za rep. Niti pobjeći iz nje. Svi su    – Svak za sebe. U sebi.
             vremena u raznim prilikama.       bili u njoj, razumiješ?!                        – I to je to?
             Sastajao se s prijateljima i po-                                                  – To je to.
znanicima. Upoznao mnogo neobičnih                 Vidio sam sad dobro njegove podoč-          Ko zna koliko je vremena prošlo dok
ljudi. “Išaret” je to naravno, nezaobilazno    njake iz kojih su me gledale najednom           smo tako sjedili.
okupljalište u ovom dijelu grada.              otvorene priče kao one dvostruke maske          Gledao je kroz prozor, gotovo zami-
                                               na starim teatrima, jedna vesela – dru-         šljeno, a zatim mu nešto bljesnu u oku.
     Razmišljao sam o tom dok sam se, ko-      ga tužna.                                       I eto ih. Pogolema grupa, rekao bih.
rak po korak, približavao.                                                                     “Išaret” je zaista pun iznenađenja.
                                                   – Zašto i ti nisi s njima?                  Sve ih poznajem, ali sad su nekako
     S vrata mi se nešto učinilo čudnim.           On odmahnu rukom i iz tog pokreta           drukčiji.
     Nikog unutra nije bilo.                   ukaza se sve što sam znao o njemu, sve          Zastanu za trenutak na vratima
     Ipak sam ušao i sjeo.                     od mladalačkog bijesa do tegobnih bo-           kao da se fotografiraju, a potom go-
     Iznenadno uđe gazda.                      lesničkih dana nakon kojih je pio samo          tovo b­ ešumno zauzimaju svoje mje-
     Pozdravi me rukom i ode u prosto-         vodu, ponekad dotaknutu kahvom ili ča-          sto za s­ tolom. Bez riječi. A “Išaret” je
riju iza.                                      jem doduše.                                     začas pun.
     Nešto kasnije zapitah ga, išaretom,           – Šta se dogodilo? Sve mi neke ne-          Gazda je ustao čim ih je vidio, a sad
kako bih drugo, šta se zbiva, zašto ni-        buloze govoriš. Ništa te ne razumijem.          se pojavio noseći veliki pladanj i koješta
kog nema.                                          – Moglo bi se kazati da je riječ o kraju    na njemu. Nekom džezva, nekom boka-
     – Svi su na dženazi – reče kratko i ode.  zaista duge priče. Bilo je to jučer. Došao      lić, a nekom i krigla.
     – Ko je umro? – upitah ga kad se vra-     sam negdje na sam završetak. Ljudi po-          Kako isprazni pladanj, odnese ga i
tio. Znam li ga?                               nekad spletu klupko svojih nesporazuma          donese drugi.
     On se zaustavi i kao da se zamisli.       toliko da više i ne znaju kako je sve po-       Kad ih je sve poslužio, vrati se i sje-
     – Znaš ga – reče – dobro ga znaš.         čelo i koliko ih je uvezano unutra razno-       de sa mnom.
     Pitao sam se o čemu razmišlja.            vrsnim čvorićima. Uglavnom, učinilo im          Svi smo šutjeli.
     – Možda je preselio, ali nije umro.       se svima da iz tog klupka nema izlaza.          I nikom nije bilo smiješno.
     Kaza to nekako preko volje. I ode.            Naslućivao sam otprilike kako je sve        Najednom se začu mobitel.
     – Kako, bolan, nije umro, a džena-        izgledalo.                                      Kao da je to bio znak, ljudi počeše
za mu!? – povikah. Kako je to moguće?!             I kako se taj igrokaz u konačnici           šušoriti.
     Proviri on i vidim da se smijulji.        uobličio.                                       – Misliš li da će on ipak danas doći?
     Ništa mi nije bilo jasno.                     – Znaš ti njega. Znaš kakav je.             – Ne vjerujem da će se on ikad više
     – Moguće je – reče.                           Znao sam.                                   u životu usuditi ući ovdje.
     Pomislio sam da nisam dobro čuo.              Hvalio se da ima više grobnih mjesta        Oči su mu bile iskolačene i umorne.
     Napokon, donese džezvu i fildžan koje     i da je to njegovo ulaganje, jer želi znati     Nalik na ulični znak koji je označavao
nisam naručio (zašto i bih ovdje?) i sjede     gdje će mu biti biljeg. I čiji će biljezi biti  zabranu.
nasuprot mene.                                 naokolo. Jer će im on prodati prostor.          – U ovom životu... – rekoh ja više
     – Nije se s tim igrati – nisam znao šta       Ko bi se osim njega time hvalio?!           za sebe.
bih drugo kazao.                                   – Kako misle sve to izvesti?                U svim životima, čuo se šapat koji je
     – Naravno da nije – odgovori on –             – Jednostavno. Samo će gledati u to         odjekivao od zida do zida dok se nije
taknuti u tajnu života i smrti. Knjiga bi      mjesto.                                         istopio poput sjene.          n
se o tom dala ispričati. Ipak, bilo je go-         – Kazao im je gdje je?
tovo iznuđeno. Nevjerovatno. Kao neka              – Naravno.

                                                                                                                       STAV 1/11/2018 53
   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58