Page 65 - STAV broj 191
P. 65

STAJALIŠTA

                                               KRIVO SRASTANJE

                                               Turobne misli u samotnoj sobi

                                               KAKO JE TO
                                               NEKAD BILO
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ                              Promijenjen sam. I Bogu hvala da jesam. Pa, stoga, zadovoljan
                                               što su “brze i listom budalaste odluke” daleko, daleko iza mene,
                                               mirno i spokojno sjedim na osunčanoj terasi, bezbrižno, kao da
                                               je sve u meni i oko mene potaman, gledam u avetinjski opustjelu
                                               ulicu, slušam duboko i ravnomjerno disanje moje usnule majke i,
                                               nakon mnogo godina, osjetih da sam dobro, baš dobro, osjetih
                                               se sretnim čak

Na pragu devedesete godine, sva                    – Mogu. Kur’an, arapsko pismo,              – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar,
             uronjena u prošlost, u djetinj-   tedžvid, kiraet, akaid i šurut-i islam, ali     sve curi na njemu i pod njime, teško se
             stvo, mladost, rat, događaje,     ovo šurut-i... Ne mogu se sjetiti... Kako       razabire onako slipav, prvi sumrak liči mu
             likove, i bez ikakvog, pa čak i   ono bi...                                       na praskozorje, pomisli da je prespavao
najmanjeg zanimanja za dešavanja svag-                                                         cijeli dan i noć, uspaniči se, jadan, da ka-
dašnja, moja majka, šutljiva i mudra stari-        – Islamski obredi ili obredoslovlje!        sni na posao, sad će vozač Reza, samo što
ca, katkad, u najkraćem, potaknuta ko zna          – Jeste, tako je! Nego, jesi li napisao     nije, ili, još gore, možda je već bio, zvonio,
čime, nenadanom i snažnom unutarnjom           ono svoje, tekst za novine?                     trubio, opet zvonio i, na koncu, otišao. Ne
ekspresijom, valjda, prisjećanjem na nešto         – Evo pišem!                                vrijedi tad ni čitati ili pisati nešto: knji-
što ju je povrijedilo, rastužilo, usrećilo,        – Kako – iskreno se začudi.                 ga sklizne, a ruka klone, jake su turobne
ozarilo, obilježilo, odredilo, tihim i pro-        – U glavi pišem. O tebi. O mojoj miloj      misli u samotnoj sobi između tri i šest,
zuklim glasom otpočne neku priču, krat-        majci, mojoj najvećoj ljubavi.                  pa se takav koprca, hrve s pomamljenom
ku i jezgrovitu, jer za velike priče snage         Vidim, drago joj je. Na usahlom, bli-       tjeskobom u sebi, spreman je svašta na-
nema, pa potom polahko spusti glavu na         jedom licu pojavi se blag osmijeh, a na         praviti da je se rastosilja, ona se, opet, ne
jastuk i, iscrpljena šačicom izgovorenih       obrazima crvenilo kao kod kakve kom-            da, steže sve jače i nemilosrdnije: brze su
riječi, sklopi oči.                            plimentom unezgođene, ali presretne             tad odluke i listom budalaste, a kajanje
                                               djevojčice. I, zaista, izgleda sretno, blista,  dugo i beskorisno.”
     – Kad sam bila dijete, svi smo išli u     no ništa ne reče. Polahko spusti glavu na       Dvadeset je godina prohujalo otkako
mekteb. Moralo se, niko nas nije pitao ho-     jastuk, sklopi oči i, iscrpljena kratkim, a     sam, očito nabrzinu, kvrgavim i teško
ćemo li ili ne. Čujem, današnja djeca sla-     za nju, očito, predugim i napornim raz-         čitljivim slovima zabilježio ovaj kratki
bo idu u mekteb. Kona Dževida reče mi          govorom, ubrzo utonu u san.                     fragment. I dok ga čitam, dok se prisje-
neki dan da njeni unuci neće ni za pare.           Gledam u sat. Tačno tri. Izlazim na         ćam zaista teških i samotnih popodneva
Ili, odu koji put, pa nikad više. To nije do-  osunčanu terasu i gledam u šarenilo boja        u kvartu Dženet Abad, osjećam ga tuđim,
bro, nikako nije dobro – reče jedva čujno.     na Ilinčici. Na ulici nigdje nikoga. Ni dje-    stranim i, premda proživljenim, meni ne-
                                               čaka pod nadimkom “Hoće l’”, vazda ra-          pripadajućim. Promijenjen sam. I Bogu
     – Znam.                                   zigranog, rastrčanog i raspričanog u svo-       hvala da jesam. Pa, stoga, zadovoljan što
     – Eh, kako je to nekad bilo!              joj samoći, jer, osim njega, u ulici druge      su “brze i listom budalaste odluke” da-
     – Kako je bilo?                           djece nema. U školi je, valjda. I prisjetih     leko, daleko iza mene, mirno i spokojno
     – Kažem ti, moralo se! A i takav je       se kako sam ovakva samotna popodneva,           sjedim na osunčanoj terasi, bezbrižno,
adet bio. Svako muslimansko dijete išlo        prepuna teške tišine i unutarnje tjeskobe,      kao da je sve u meni i oko mene pota-
je u mekteb, a ako iz neke porodice djeca      počesto doživljavao u Teheranu tokom            man, gledam u avetinjski opustjelu uli-
ne bi išla, na tu bi kuću pala i sramota i     dvogodišnje novinarske tezge.                   cu, slušam duboko i ravnomjerno disa-
prezir. Eto koliko se nekad do naše lije-          Nekad i negdje o tome sam zapisao           nje moje usnule majke i, nakon mnogo
pe vjere držalo. A ovo danas... Ništa, ni      ovo: “Teški su ti sati između tri i šest u      godina, osjetih da sam dobro, baš dobro,
stida ni srama.                                kvartu Dženet Abad. Ne valja tad zaspati        osjetih se sretnim čak.         n
     – A, reci mi, šta ste učili u mektebu?
Možeš li se sjetiti?

                                                                                                                         STAV 1/11/2018 65
   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70