Page 65 - STAV broj 191
P. 65
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Turobne misli u samotnoj sobi
KAKO JE TO
NEKAD BILO
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Promijenjen sam. I Bogu hvala da jesam. Pa, stoga, zadovoljan
što su “brze i listom budalaste odluke” daleko, daleko iza mene,
mirno i spokojno sjedim na osunčanoj terasi, bezbrižno, kao da
je sve u meni i oko mene potaman, gledam u avetinjski opustjelu
ulicu, slušam duboko i ravnomjerno disanje moje usnule majke i,
nakon mnogo godina, osjetih da sam dobro, baš dobro, osjetih
se sretnim čak
Na pragu devedesete godine, sva – Mogu. Kur’an, arapsko pismo, – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar,
uronjena u prošlost, u djetinj- tedžvid, kiraet, akaid i šurut-i islam, ali sve curi na njemu i pod njime, teško se
stvo, mladost, rat, događaje, ovo šurut-i... Ne mogu se sjetiti... Kako razabire onako slipav, prvi sumrak liči mu
likove, i bez ikakvog, pa čak i ono bi... na praskozorje, pomisli da je prespavao
najmanjeg zanimanja za dešavanja svag- cijeli dan i noć, uspaniči se, jadan, da ka-
dašnja, moja majka, šutljiva i mudra stari- – Islamski obredi ili obredoslovlje! sni na posao, sad će vozač Reza, samo što
ca, katkad, u najkraćem, potaknuta ko zna – Jeste, tako je! Nego, jesi li napisao nije, ili, još gore, možda je već bio, zvonio,
čime, nenadanom i snažnom unutarnjom ono svoje, tekst za novine? trubio, opet zvonio i, na koncu, otišao. Ne
ekspresijom, valjda, prisjećanjem na nešto – Evo pišem! vrijedi tad ni čitati ili pisati nešto: knji-
što ju je povrijedilo, rastužilo, usrećilo, – Kako – iskreno se začudi. ga sklizne, a ruka klone, jake su turobne
ozarilo, obilježilo, odredilo, tihim i pro- – U glavi pišem. O tebi. O mojoj miloj misli u samotnoj sobi između tri i šest,
zuklim glasom otpočne neku priču, krat- majci, mojoj najvećoj ljubavi. pa se takav koprca, hrve s pomamljenom
ku i jezgrovitu, jer za velike priče snage Vidim, drago joj je. Na usahlom, bli- tjeskobom u sebi, spreman je svašta na-
nema, pa potom polahko spusti glavu na jedom licu pojavi se blag osmijeh, a na praviti da je se rastosilja, ona se, opet, ne
jastuk i, iscrpljena šačicom izgovorenih obrazima crvenilo kao kod kakve kom- da, steže sve jače i nemilosrdnije: brze su
riječi, sklopi oči. plimentom unezgođene, ali presretne tad odluke i listom budalaste, a kajanje
djevojčice. I, zaista, izgleda sretno, blista, dugo i beskorisno.”
– Kad sam bila dijete, svi smo išli u no ništa ne reče. Polahko spusti glavu na Dvadeset je godina prohujalo otkako
mekteb. Moralo se, niko nas nije pitao ho- jastuk, sklopi oči i, iscrpljena kratkim, a sam, očito nabrzinu, kvrgavim i teško
ćemo li ili ne. Čujem, današnja djeca sla- za nju, očito, predugim i napornim raz- čitljivim slovima zabilježio ovaj kratki
bo idu u mekteb. Kona Dževida reče mi govorom, ubrzo utonu u san. fragment. I dok ga čitam, dok se prisje-
neki dan da njeni unuci neće ni za pare. Gledam u sat. Tačno tri. Izlazim na ćam zaista teških i samotnih popodneva
Ili, odu koji put, pa nikad više. To nije do- osunčanu terasu i gledam u šarenilo boja u kvartu Dženet Abad, osjećam ga tuđim,
bro, nikako nije dobro – reče jedva čujno. na Ilinčici. Na ulici nigdje nikoga. Ni dje- stranim i, premda proživljenim, meni ne-
čaka pod nadimkom “Hoće l’”, vazda ra- pripadajućim. Promijenjen sam. I Bogu
– Znam. zigranog, rastrčanog i raspričanog u svo- hvala da jesam. Pa, stoga, zadovoljan što
– Eh, kako je to nekad bilo! joj samoći, jer, osim njega, u ulici druge su “brze i listom budalaste odluke” da-
– Kako je bilo? djece nema. U školi je, valjda. I prisjetih leko, daleko iza mene, mirno i spokojno
– Kažem ti, moralo se! A i takav je se kako sam ovakva samotna popodneva, sjedim na osunčanoj terasi, bezbrižno,
adet bio. Svako muslimansko dijete išlo prepuna teške tišine i unutarnje tjeskobe, kao da je sve u meni i oko mene pota-
je u mekteb, a ako iz neke porodice djeca počesto doživljavao u Teheranu tokom man, gledam u avetinjski opustjelu uli-
ne bi išla, na tu bi kuću pala i sramota i dvogodišnje novinarske tezge. cu, slušam duboko i ravnomjerno disa-
prezir. Eto koliko se nekad do naše lije- Nekad i negdje o tome sam zapisao nje moje usnule majke i, nakon mnogo
pe vjere držalo. A ovo danas... Ništa, ni ovo: “Teški su ti sati između tri i šest u godina, osjetih da sam dobro, baš dobro,
stida ni srama. kvartu Dženet Abad. Ne valja tad zaspati osjetih se sretnim čak. n
– A, reci mi, šta ste učili u mektebu?
Možeš li se sjetiti?
STAV 1/11/2018 65
