Page 70 - STAV broj 191
P. 70
STAJALIŠTA
PROZORSKO OKNO
Sjećanje na književnika Isnama Taljića
ISTJERALI
STE ŠEJTANE
Piše:
IZ ČARŠIJESafetPOZDER
Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno
“Pišem pomalo, imam dosta ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim
planova, ali sve to ide sporo. bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne.
Bole me ruke pa ne mogu.” Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama
Ovim bi riječima Isnam Ta- Taljića nikada neće biti isti
ljić odgovarao na moje upite o njego-
vom pisanju. Znao sam da se ne osjeća Sjedili smo uglavnom kod njega u Nije bilo sudbine da se zajedno pro-
dobro. Zapravo, posljednja poruka od stanu, odmah iza Pionirske. Ako bismo vozamo do Mostara, iako je to često na-
njega bila je: “Hasta sam. Budem u sta- se i odlučili za šetnju, to bi bilo uglav- pominjao. Volio je naše bosanske ulice
nu, uz idenje po ambulantama i bolnič- nom do restorana “Popaj”, gdje bismo i sokake. Jednostavno, mamio ga je taj
ku terapiju.” To mi je napisao 27. sep- se sladili razgovorom i pili svoja pića: ja šmek kaldrme. Često je naglašavao kako
tembra 2017. godine. Prethodno mi je kahvu, a on Colu. Nikada nisam vidio se upravo u tim sokacima odvija istin-
pričao kako radi na novim projektima nekoga ko toliko pije Colu i puši ciga- ski život u svoj svojoj punini. O tome je
koji su još uvijek u fazi radnog materi- rete. Konobar nije morao ni dolaziti; često i pisao u svojim djelima. Koliko
jala. Pisao bi noću i često ponavljao da Isnam bi mu samo mahnuo i već je sti- me sjećanje služi, posljednje putovanje
ga bole ruke. Za to je imao zanimljivo zala nova Cola. Nije bio vozač. Ustvari, na dalje staze imao je prema Sandžaku,
objašnjenje. mislim da nije ni imao položen vozač- gdje je prisustvovao određenim sveča-
ki ispit pa bismo se ponekad provozali nostima, promovirao svoje knjige i, op-
Još u bivšoj nam zajedničkoj drža- do Baščaršije. U tome je uživao. Tražio ćenito, govorio o književnosti.
vi, kao novinar i urednik, a kasnije i bi da se vozimo do različitih lokacija:
sve zaposleniji lektor, svakodnevno je idemo platiti račune, u trgovinu, do Ljubav prema sokacima na zanimljiv
kucao tekstove na pisaćoj mašini. Tip- bankomata, na Tabiju, Vrelo Bosne... način mi je prepričao i kroz događaj koji
ke je trebalo poprilično jako stiskati, Ipak, najljepše se osjećao u svom stanu. se zbio u časnoj Mekki, kada je, bježe-
odnosno “mlatiti”, kako je i sam volio ći od gradske vreve, odlučio klanjati
govoriti. To mu je jednostavno ušlo pod Stalno su pristizale zamolbe različi- džumu u nekoj sporednoj, mahalskoj
kožu pa je i kasnije, na kompjuterima, tih ljudi iz svih krajeva svijeta. Tražili su džamiji. Pušeći cigaretu, primijetio je
snažno lupao po tastaturi koju je zbog mu lekturu, uređivanje knjiga, savjete čovjeka pohabane odjeće i s bar sedam-
toga često morao mijenjati jer bi se brzo i sugestije... Često je morao odbijati jer desetak ljeta na leđima. Odlučio je dati
pohabala. Sve to ostavilo je traga pa su mu zdravlje nije dozvoljavalo da radi. mu nešto rijala, ali ih nije mogao pro-
ga, kako je vrijeme odmicalo, sve oz- Ljutila ga je nepismenost, posebno po naći, iako je bio siguran da su negdje
biljnije boljeli prsti, odnosno jagodice društvenim mrežama. Bio sam prisu- u džepu. Našao ih je tek kada je čovjek
prstiju, pa je zbog toga sve teže pisao. tan kada se nerado prihvatio da bude već promakao u džamiju. Kada je i on
urednik dvije knjige, i to nakon što se ušao i kada je počela hutba, Isnam se
dugo pravdao kako ne može stići. Na skoro skamenio. Isti onaj čovjek kome
kraju mi je rekao: “Šta bih, mladi su je maloprije kanio udijeliti sadaku sta-
ljudi i treba ih podržati!?” jao je na minberu i držao hutbu. Tražio
sam dozvolu da to uvrstim u svoj roman
70 1/11/2018 STAV
