Page 30 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Husein Hasković (Šadići, 1955.)
IZBJEGLIČKA ZORA

amidži Salihu

U amidže bijahu pametne i ruke –
šta je samo kuća iz njih progledalo!
Kad krenu od kuće i umom krenu:
pobrkale mu se strane svijeta,
nikako da se svikne na nov istok –
pustekiju kamo pustu da navije?
O čemu radiš, amidža?
Gledam za suncem, sine –
nikako da mu ovarišem vrata,
kanda smo sunce u putu pomeli:
zamisli – istok mu na zapadu!
Budi me nekidan ona moja stara
Diž se, dušmanine, evo Kijameta,
izgrijalo sunce sa zapada!–
umalo ti ne pomračih umom.
Istok je desno od zapada, znam,
no, više ne znam koja mi je koja:
zapad mi, kud god se okrenem,
u neznani i abdest izgubim.
Ovdje, kanda, žena je i kibla –
što je muška, za njom se okreće.
Ovdje mi, sinko, sve – naopako,
u kolone sve je postrojeno:
kuće i ljudi, mezari, drveće –
samo se na kret rukom čeka.

Pustio čovjek psa ispred sebe,
te njim vođen, naslijepo hodi –
pametni psi na lancu vode ljude.
S visoka pas na čovjeka gleda,
i više mu niko ne gleda u oči –
žena mu, kučka, za srce grize!
Sa balkona reže i viju tornjaci,
u torove redom kuće pretvorene –
da Bog da – svi dopali zatora.
Što je manje ljudstva međ ljudima,
tim je veće svih vrsta paščinja –
ne lete l zà kučkom, za kúčkom trče.
Umre mu majka, ono kupi pseto –
da mu odmijeni sinju kamenicu.
Strpao tu jedan majku u ludnicu,
pa mjesto jatke kupio ljubimca –
govorka se, majkom ga i zove!

Kuća na kuću, niko nikog ne zna:
selamim nekidan jednog u prolazu,
zgrmlje na me, ko prenut iza sna:
Prestravi mi kerče, brđanine!
O čemu radiš, amidža?
Nikako da mu ovarišem vrata –
zaludu gledam za suncem, sine!
Već dok kuca ovo mrvce srca,
nije druge – već put Srebrenice,
pa makar me po zori preklali!
Edin Numankadić (Sarajevo, 1948)
Samo da me ogrije zora sa istoka. Iz ciklusa: “Zapisi”, kombinirana tehnika, 1994/2005.

30 2/7/2020 STAV