Page 46 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Džemaludin Latić (Pridvorci, 1957.)

SREBRENIČKI INFERNO

Pismo Danteu Alighieriju iz Bosne

Neznanoj
sestri
Bošnjanki

Ti koga nisam mogao da spasim,
Saslušaj me!
(...)
(...) Evo slomljenoga grada,
A vjetar kricima galebova zasipa tvoj grob
Dok razgovaram s tobom.

Šta je poezija koja ne spašava
Narode i ljude?
Učesništvo u zvaničnim lažima
(...)
(Czesław Miłosz, “Pristup” – Spasenje)

PRVO PJEVANJE o verigama vise mog života, osjetih da ću opet bit sirota!
i poput bića iz priče prokleta
Srce presvislo, najedeno strahe, 13
Traženje utočišta kod Stvoritelja od džina što konop grizuć njime se obmota 22 zasta ko sahat... Još jedanput ruke,
i šejtana kako bi nas spasio od njihova i u tom trudu prolaze mu dani, s pogledom koji oprašta se navijek,
utjecaja s obzirom da je u ovom spjevu tako se u svijest vraća ta grozota
riječ o svijetu njihovih pobuda. dijetu svom pružih izgubljena, šutke, 16
o kojoj, sretni, pričati vam kanim! *25 i zaletih se njegovome ocu
Kod Stvoritelja utočište tražim * preko cijevi njihve crne puške!
od onog svijeta o kom mi je zborit,
jer pun je džinskih i pobuda vraž’jih, DRUGO PJEVANJE Avaj! Zaman sam, u zvjerinjem hropcu, 19
šćipila za skut! Vukuć se po tlima,
i nema duše da je neće smorit 4 visih o mužu kao o konopcu
miso da kandže iblisovske sijevnu, * Glasovi o mori smrti koja okružuje zaselak
ko požar kad se u bijesu razgori, u kome je Neznana Bošnjanka živjela. Prvo onaj koji je predan dželatima! 22
viđenje napasnika. Odvođenje muža i sina. I odoše mi... dvojica najdražih,
pred njom, mirnom, u goropadu gnjevnu Zaklani muž i sin. Leptirovi nad njihovim sve što na pustom dunjaluku imah,
7 glavama i čudesni hor. Napasnici odvode
kad izviju se sa bunjišta zala kćer. Odvođenje u logor. za kojima bol nikad ne utažih 25
pa makar i u maštovidu pjevnu! nit me strah leden ikad od tad prođe.
Što god je, toga nevoljna proljeća, Kad ugledah ih zaklane u jažvi
Život koji sam dotad uživala 10 jače se javljo bijeli cvat i miruh,
sad mi se kao san pradavni čini... dneva je tama bila sve to veća poviše kuće, mrak mi očim’ dođe, 28
Il možda nikad nisam ga imala? razum pomutih i nauznak padoh
od glasova što, zloguki, dopiru 4 u potok suhi nakraj te obhođe!
Il sam vilena pa me gone džini 13 o nakaznoj i kao mờra smrti
te buncam s pjenom okolo ustiju? čija se krila sa strahom prostiru Još jednom – zauvijek! – nad tom slikom
Hodim po krovu i po mjesečini stadoh: 31
nad zaselkom gdje svaka duša drhti 7 smijahu mi se – jest, tako mi Boga! –
i sva se stresam, srsi svih kostiju 16 nemoćna da iz toga makne kotla odozdo, nježno, ko da bi me rado
povrve s glave niz ruke do peta gdje sve će naše popiti, zatrti...
ti trenuci kad pred oči izbiju! grlili takvi, grla krvavoga..., 34
I kada, iznad voćnjakova plota, 10 dok u visu roj bijelih leptira,
I samo oni od ovoga svijeta 19 bahnuše – kao šejtanove glave! – * prestrašeni od prizora toga,

46 2/7/2020 STAV