Page 48 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

kad osjetismo mahnitu promahu 28 Ja sam, izmičući anamonjemu, 37 izvuče tjeran dusima iz mraka
što dopiraše s kraja kamiona. bježala i od svoga golog tijela da će ga mojih kletvi sudba zgodit:
“Izlaz’te, kučke!” – ruknu pa zamahnu ne spuštajuć pogled dijelu donjemu;
da crkne manji neg ga rodi majka! 88
nečim sa strane grla osiona 31 duša je bila nada nj se ispela 40
krvnik, hrčući kao da je ovan! kao nad krivcem, želeći da živi
O, kakav gadan naslutih naš konak bez poharanog, prljavog odijela. PETO PJEVANJE
iza jedinih svjedoka – zidova! 34 Zborila je: “O, Rabbe milostivi, *43
ni Ejjubu nisi ovoliku muku * Najljepša sjećanja u najtežoj samoći.
dao za kušnju!... Il toliko skrivih?... Ponovno javljanje čudesnih horova.
ČETVRTO PJEVANJE
Lanetosum sad mogu da izvuku *46 Ostadoh plakat među čet’ri zida,
iman u Tebe, zbog Kojega stradam, * sama, sa Bogom čije svojstvo čuje
Logor u nekadašnjoj krčmi do rijeke. zato što samo Tebi činjah ruku‘!” * Junusa kad u tami ribe rida *
Silovanje. Dijalog između besramnika
i žrtve. Do dna bezboštva osjetih da padam 49 i hod mrava kad prorovom putuje. 4
te crne misli otjerah od sebe! I tad niz kabal duše mi poteku
Jer sam međ njima, nakon dva rafala Nikada ne bi potrebnija nada sjećanja lijepih smlačene holuje:
iza smetljišta ograđene zgrade,
drhteć ko ptica, gdje sam razabrala! u pomoć Višnjeg duši koja zebe 52 kako curovah u malom zaselku, 7
u bezdnu, sama, u gluhom zindanu * i kako ruho u seharu slagah, *
To bješe krčma, čiji mi se gade 4 ko brodolomnik izbačen na greben i kako čekah u gustom mušepku *
posjetioci koje porok sramni
ovdje dovodi da ližu naslade! u jednom mrklom olujnome danu 55 onoga kom ću isto biti draga, 10
Žalila sam što sad se ne nadnosim za kog sam se ko sedef njegovala *
Hukovi riječni u ovoj osami 7 pokraj dva moja i nad se zaklanu. u kutiji gdje čuvaju se blaga;
gutaju svaki jauk od ugriza
jutrom, u podne, za večeri tamnih! Ponovo kapke očinje orosih 58 i kako sam ga sretna milovala 13
kada se sjetih šta je sa njih bilo; u prvoj noći, ko da raj naselih,
Do bodlji žice i sasvim izbliza, 10 ponovo jeza s nogu me pokosi! i kako se je grudica trzala
prepoznah dva-tri muška logoraša:
sa karaulskih utvrđenja niza Al blago njima, mužu, sinu milom, 61 ispod pojasa, kad nas obeseli 16
kad za sramotu ovu neće čuti, naš Hamdija – grdne moje rane,
pratila je cijev tri kostura naša, 13 kakvo je vríme naš rod pogodilo! * u kakvoj strašnoj smrti mi preseli...!
tri grobara, čistača, konjušara...
Vukljali su leš iz bare, iz šaša! “Bulo!” – krvnik će siti, podbuhnuti, *64 A kad mi na um moja Hajra pane, 19
a ja se trznuh kao da me zmija mlazovi topli prevrnu u krupu,
Uto na vrat’ma roknu psina stara! 16 trsi želeć se nečim ogrnuti! svjetla u pustom životu nestane...
Vrisnuh! On na me odmah s praga skoči,
i da me svlada, ispod mi rebara Ležo je u dnu, hrko kao pijan, 67 i samo mračnu i bezdanu rupu 22
al kao da ga tu ni bilo nije. vidim nad njime... te otpočeh molit,
udarac zada podmukao, bočni...! 19 Najedanput, kad bučno se zasmija... našavši se u bezgrješnome skupu, *
Osjetih smrad mu žderanja i pića,
a podbuhle mu bjehu strašne oči! taj glas?... odnekud ko da poznat mi je! 70 koji me stalno istiha sokoli 25
“Dočekah”, veli, “da te golu svučem, otkad počeše muke i stradanja
Posljednjom snagom svoga krhkog žića 22 Turkinjo što se za kapije kriješ! * ublažujući moje duše boli.
zgulih ga s prsa ko kakva akrepa, *
bježah u ćošak, zvah u pomoć, kričah! Ovo osveta je svima vam za jučer 73 Čuh im horove... kao skladbu granje 28
kad kotile ste izdajnike roda kada se šuma zelena zanjiše...,
Kamo sreće da tad bijah slijepa 25 sred Kosova polja štono je potučen! * ko da me nose... i kao da sanjam...
šta ugledah mu izmeđ’ svinjskih kraka,
s kakvom pohotom prilazi mi vepar! Sada vas naša kalemi oplodnja, 76 Istom se vrata opet otvoriše! 31
na vama ćemo izgradit Srbiju
Stid me obuze i sramota svaka 28 od Karlobaga do slavonskih voda!
kad svoje žvalje gurnu mome krilu ŠESTO PJEVANJE
trgavši sveze od mojih svitnjaka! Lezi, Turkinjo, sve dok se ne sliju 79
sjemena moja do dna lijehe tvoje!” –
Uneznanih se, guših u ludilu...! 31 našto protrnuh i iz žila sviju Uvode sužnja susjeda i prisiljavaju ga da
Preklinjah ga!... On mi ščepa usta... – siluje svoju sestru po vjeri. Susjedovo
da u mene svu slije divlju silu riknuh ko tigar na čeljusti svoje, 82 odbijanje. Ucjenjuju ga životom.
a iz mene se klobuk krvi odli,
bez ikakvoga traga i prisustva 34 crnocrven da zgranu nas oboje! Ponovo isti besramnik je stajo,
bilo čega što pripada Ademu! a uz njeg, niži, zavezan u žici
Zbado me je, gad, sve dok ne posusta...! Podrignuvši, taj besramnik se podli 85 susjed i rod nam...! Kao da se kajo

48 2/7/2020 STAV