Page 47 - STAV broj 278

Mehmed
Zaimović
(Tuzla, 1938
– Sarajevo,
2011).
1-7 iz ciklusa
“Bol”, pero-
crtež, 46 x 63
1992.

pokrivaše ih – uz žamor tekbira, *37 dozivala me u mnoštvu grcaja, Dotle svezana i okrvavljena,
koji odnekud tekli su ko slapi! u kutku nekom, mišljah međ vrećama,
I tada duša, u dnu svoga vira, al obje bjesmo uznice sapete, 64 s povezom crnim preko očnih zjena,
žrtve u mreži tmastoj, smrtonosnoj!
gdje se Božanske znaju cijedit kapi, 40 Uspjeh joj reći: “Drago moje dijete, osjetih tada kako nisam sama 4
objavi sebi: “Ah, to su meleci”, * već da vozilo, ispod te cerade,
te se pridružih, molitvu zavapih... sačuvaj obraz svog bábe ponosnog”, 67 punjeno istim sužnjem je – ženama!
ne sluteć da i meni takva snaga
Uznesena, sva u tihoj jeci, 43 trebat će kao ovom cvijetu rosnom! Jedna mi sestra više mjesta dade 7
u goloj vodi, ko u krvi oni, uzvivši svoja leđa pogurena,
vratih dušu u nesnosnoj pripeci! Više ne vidjeh je... i nikakva traga 70 a druga šaptom pitati me stade
nikad ne nađoh o svojoj curici!
Htjedoh im prići i glavu naslonit 46 O, gdje li truhne moja mívka draga? * kuda nas vode, ko sam, cura, žena...; 10
na prsa topla, izljubit im čela ko da i mene taj upit ne kopka!
i sklopit oči što ko lampioni Bila bih sretna da je u tamnici, 73 “Prouči nešto”, rekoh, “trebat će nam!” *
samo dušmanska da je nije ruka
još su sijale, bistre kao vrela, 49 prodala drugoj, istoj besramnici, Od nekadašnjeg pamćenja duboka 13
al me za kosu ščepa krvnik ljuti sad mi je samo bilo u pameti
i spriječi me činit što sam htjela. da njeno tijelo diljem smradnih luka 76 nekol’ko dova, koje sve stuboka *
ne nude tajno, u ponoć, pred zoru,
Od tad se gube moji zemni puti, 52 po konobama, gdje cvili, jauka! zbrzah u dahu bojeć se pomesti 16
od tad po paklu najdonjeme hodim, i nadajuć se – sve misleć na svoje –
kakav ne može se ni vidjet ni slutit! Sve me te misli kao na umoru 79 da će bar jedna do Moćnog doprijeti.
drže od tada, od prvog trenutka Kad se okrenuh, shvativ da mračno je, 19
On vođaše me, pred sobom sprovodi 55 kad povedoše me – k tajnom logoru, začuh da sve su sužnjice – i sužnji !? –
leđa bodući moja bajonetom počeli učit dove grlom koje
kao da marvu na pijacu vodi, mjestu beščašća, stradanja i muka! 82
sve glasnije bi, dok taj tevhid tužni *22
i tek tada se na treće okretoh, 58 ne presječe psovka srdita ko grom
na šćer, djevojče što viš’ mene staja TREĆE PJEVANJE prostrijelivši nas do srčane srži!
ko kamen nijemo, posve oduzeto!
I tako zbijene, u tornjaku tom 25
Branila se od njihovih nasrtaja 61 Molitva sužanja. Krvnici hrču kao ovnovi. ko stado kada polegne u strahu,
ko od poskoka kada nas salete, Najcrnje slutnje. pokrismo glave šalčetom il bluzom

STAV 2/7/2020 47