Page 52 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Opet zaplakah i s koljena grohnuh! 142 pružajuć čaše gorkoga lijeka čulom koje je dano njinoj duši, 241
Savivši se ko gužva nasred sobe, onome ko je i u muci predan. * glas svoga čeda, koji prvi put je
u svijet iza perde srama tonuh! * prošao kroza njene sretne uši!
O, kakva slatka sreća mene čeka 193
Drukčija postah čim sam došla tôbe *145 kad sa ruku’a sedždi dragoj krenuh: * “O, moje dijete!” – viknuh sred te šutnje 244
ne za grijehe iz ranijih dana ko da preda mnom otvori se Mekka! oblačeći se kao ona luda, *
nego za one iz ove strahobe hiteć prozoru u te zle minute!
“Spasi mi dijete!” – uz pod ko uz stijenu *196
što će ih činit duša savladana 148 sa dvanest vrela čelo, nos priljubih Oh, kakvog strašna i sablasna čuda! 247
silom bezboštva... Vjerozakonu je, rada istočit materinsku zjenu! O, da bogdo se nikada ne rodih,
rad’ savršenstva, i rukhsa dodana, * il da sam kamen, a ne majka huda!
U molitvi toj svoje žiće gubih; 199
a u pročelju Šest vjernih stoluje *151 drhtah ko Musa ispod kupinjaka, * Jednu po jednu djevojku odvodi 250
da Bog će djela po naumu sudit, u dolu Tuwa, gdje, ko pljeva, rubin straža krvnička pod istu ceradu
jer samo On zna šta nam duša snuje. pod kojom zbogom rekle smo slobodi!
sipa se u dub podignutih šaka. 202
Zar i Ibrahim, čiji millet ljudi *154 I svaki puta kad bih ustajala, Jedne, kukavne, u strahu i jadu, 253
svetri zakona slijede ko očev, moj me je čovjek gledo iz prikrajka; otimahu se od njih ko od vatre,
ne posla Saru, zbog koje izludi a druge, nalik pokornome stadu,
između nas je stora se purgala 205
lakom faraon, da sjedne na dvorčev 157 što dva svijeta nevidljivo dijeli; ko preko brvna prelažahu snatreć 256
divan sa njime, ali kad on htjede ja sam u onaj tajni upadala visinu, a to sudbine se plašeć
dirnut je čednu, obje mu ukoče koja svaku će nadu im da zatre!
u kojem smo se za Sinijom sreli * 208
ruke se, i on – pohotom zaveden – 160 svi na okupu, sami, bez košulja, Grlene žile moje zarikaše 259
otkri istinu vjere jednog Boga u tri buljuka, na tahtama bijelim. i zarih ruke u prozorska stakla
i dopusti joj da muža izvede kroza rešetke, koje popucaše
Svaki bi puta priča bila dulja 211
iz zemlje Ptaha, kulta bikovoga, *163 koju smo slali jedno drugo duhom, od snage koju da mi straha pakla! 262
a za to vrijeme, dok je pred njim bila, rahat, slobodni, daleko od hulja! “Hajro! Djevojke!” – vikah iz sveg glasa
sa štitom gajba, muža gleda svoga! * ko jučer susjed kad ga krvnik nakla!
O, ne postoji ovosvjetsko ruho 214
Prije neg ustah, ko da sam usnila, 166 za koje bih dala te trenutke drage Od moga vriska cerada nakvasa; 265
preda me izbi moj čovjek, moj halal, * kada se stapah s opojnim miruhom tutanj ispod nje poče da dobuje
jedini pred kim nisam avret krila! * i plač curinski, dotle cvrkut lasta,
njegove duše merhametli, blage! 217
Gola, prljava, ja sam pripadala 169 On više ne bje zaklano stvorenje prijeđe u bunt – ko kad gnijezdo tuje *268
i tada njemu – na onome svijetu, nad kim prekjučer kraj sina se sageh, nadlijeće kobac proždrljiva kljuna!
otkle me duša njegova gledala! i ne bi muka u kojima stenje! 220 Ne vidim kćerku, al joj glasić čujem
On živješe u posebnome stanju,
Ah, velahavle, mjesto kakvu kletvu, *172 izvan obruča što nam ih mišljenje, u sred tog jata sjenica i žuna! 271
on mi svoj osmijeh odaslaše šutljiv... Dvije se, vidim, same odvezaše,
Ko da govori: Pomozi dijetu, ne znajuć druge forme postojanju, 223 neke ispadoše ko iz zmijskog džbuna
gradi na sliku života zemaljskog
a naši neće rastavit se puti! 175 u svakodnevnom njegovome tkanju! iz prikolice, a neke se staše 274
Zaogrnuta nevidljivim štitom čupati s njima... kadli kukavice,
ko namazbezom kockastim i žutim, * Ne znam kad stihnu tješenje Božansko, 226 u jari bijesa, u njih zapucaše!
ali kad selam nazvah onoj strani *
ustah na kijam ruke dignuv pritom *178 na kojoj Čuvar piše djelo rajsko, * Jednoj ugledah svo u krvi lice, 277
u ravni prsa – i za se zabacih druga za ruku od bola se laća,
i golotinju i leglo pripito, primijetih da su bestidni pagani, 229 a treća pade ko bor – pljoštimice!
izbezumljeni zanosom nàmāza, *
i tada blaženstva obliše me zraci. 181 jedan za drugim izvukli se vani. Najednom ne bi ni vriska ni plača, 280
Ko da se sklonuh u bešumni zaton, ko da u krugu nema žive duše;
u mir molitve duhom zakoračih Pomislih: Sad će kćerku mi pokazat, 232 samrtni prizor sviju nas nadjača!
ispunila sam njihovu želju divlju
i Pogledu se predah Obuhvatnom 184 da vide balet sramnog igrokaza! U tome času mene obasuše 283
i Snazi koja drži sve atome * psovke, udarci po leđ’ma i glavi
dok okreću se po stazi zadatoj! Ali tada bič je još žešću i krivlju 235 ko da se na me krov i plafon ruše!
masnicu posred srca zasjekao
I ne bje kraja tom blaženstvu mome: 187 kada oćutih kako me dozivlju I trže krvnik me – od bijesa mavi! – 286
jezikom, srcem, ko ranjenik žedan, od rešetaka i od moga dijeta –
pih slatke slape na izvoru tome iz logorskoga kruga glasi, kao 238 da više nikad, dokle god blistavi
u viru da se mutnom neko tuši!
na kom napaja Šerbedar nas Jedan 190 O, svake majke sluh bi prepoznao, sunčani diskos kruži oko svijeta, 289

52 2/7/2020 STAV