Page 55 - STAV broj 278

a mi smo one što su ostajale niže se u snop iskošena smjera, na padinama vrha šumovita.
ustaknu biljeg svih nauka svojih!
same na nebu, gdje se život vrti 37 I ako smo, kad svjetlost se rasipa 136
hladan i dalek, bez imalo žala Ali Rimljanin, shvativši kud tjera 88 kroz oblak taman, čekali vedrinu
za patenice na njegovoj crti. ozbiljnu šalu pomamljeni vraže, kada nas Sunce, za zevalskog hipa, *
nakon što balgan od bijesa proždera,
Kosa je smrti muški vrat rezala 40 obasja čisto dok svoju puninu, 139
i, krvopija, ta ne znade stati, dva-triput hodžu prisili da sláže, 91 kao pobjednik na visokom tronu,
nit ima ruke da bi zauzdala a potom ispod njegovih čizama tedželli čini kroz šir i visinu, *
krajeve čupa alema najdražeg!
gladni joj siktaj kroz nemoćne vlati! 43 izabrali bolje, ne odbaciv onu 142
Jedne večeri, kada se pomami Najednom kraj bi tim potezanjama, 94 Svetu Predaju uz koju smo bili,
ko zebanija kad hoće gutati, * kada se krvnik svoga noža lati a s koje muku prepatismo brojnu,
uz vrisak koji planu međ’ ženama,
stjeraše svo roblje, u ponoćnoj tami, 46 mi se od čoka nismo odrodili! 145
muško i žensko, u jednu arenu: pa će imamu: “Sad ćeš zavijati, 97 Dapače, Riči uvik bismo virni;
da, s tijelom, i duh zatru nam na kami! ali ne onu svoju skiku, pseto...! – zbog Nje smo sami ovdi krvcu lili,
a balije će stati pa gledati *
Ko onu sljedbu što za Sinom krenu, *49 odani Zavjetu i Bogu umilni... 148
što po spiljama svoju vjeru skriva kako se gasi učenje nesretno 100 U nas je ušla snagom svoje srži,
pa ih davahu tigru razljućenu, koje ste uzeli od prljava stranca a vi je iz nas, oholi i silni,
odrekavši se svog kandila svetog!” *
tako nas Rimljanin sta zastrašivat! 52 poganim mačem i ognjem što prži 151
Kad plače naše, kuknjavu i dove A imam, držeć na čéki dušmanca, 103 svaki trag Njezin tjerate u bijesu!”
ugasi psovka koju nam zariva tada će njemu: “Kukavni jadniče Niza, siroma’, ko da hutbu drži,
što lutaš tminom bez svjetla i pramca,
čeljust iz šije gladijatorove, 55 našto se vjeđe paganu zatresu, 154
u džubbi i pod ahmedijom bijelom, * po tome što ti dušom gnojnom niče 106 ali ga pusti da izrazi volju
zavezana sprijeda u uzlove, i na što dižeš svoga buzdohana, ko labud u svom posljednjemu plesu.
vidi se da te razbor ne dotiče!
uvedoše imama! S vedrim čelom 58 O, i u ovom samrtnom dvoboju 157
bijaše taj naš dragi pastir duša, Stoga, slušaj: Kad bi sto Hasana 109 ja vidjeh mustru po kojoj je skrojen
koji nam s praga nazva selam smjelo, zaklao, samo u sve veći pak’o svijet u svome svirepom osoju:
baco bi sebe u mulj od katrana, *
a nijem džemat zblanuto ga sluša! 61 ljuti sršelji oko žrtve s’ roje, 160
U košu suhom njegovoga grla a ne bi s mjesta Istinu pomako 112 jači cokulom zakon svaki zgazi,
vidjesmo čemer nahvatan i zgrušan, na kojoj Zemlja i nebesa stoje, silnici se Nevidljivog ne boje,
a koju na svijet nosi dijete svako! *
što nije mogla skrit evlija vrla. *64 nit mudrost gdje je kandžija silazi! 163
Da li je tad već obradovan bio Svjetlo joj čisto i nepregledno je, 115 I baš onako što s’ u Knjizi čita
družicom što je krila razastrla * s Izvora kome nema stanka s’ lije o prkosniku na klizavoj stazi
i uvijek šalje kroz mrak zrake svoje,
da ga ponese u rajski predio, 67 (ko magarac kad nogama se rita, 166
il ga je mi‘radž u svjetlosnoj niši * a ono srce što Je traži – zgrije! 118 on svaki dokaz za duburu baci,
dok nas je pet put’ dnevno predvodio Ako su naši preci jatimice i prem ga plaši zjaka hirovita
uznio na tron vrlina najviših 70 za ćup masla, veliš, prigrlili je,
te se zbog toga ovaj cvijet alima tol’ko da od nje poduzmu ga žmarci, 169
srete sa smrću ko s valom najtišim?! zašto u doba suhe nerodice, 121 nijednoj riječi on smiso ne kuči),
rana i straha što su nas morili tako ni ovog paganina zraci
I ne sta čusto, a već se na tlima, 73 čim okrenusmo njenom suncu lice,
u prahu, nađe njegovoga zvanja iluma što od zrna pljevu luči 172
simbol, koji se daje varisima * nismo se opet onom dodvorili 124 ne povedoše iz njegova mraka,
ko bješe jači i ko daje više? nego se njemu na to smilje smuči
Pečata sviju Božanskih poslanja! *76 Ne, već su preci druga vrsta bili,
Ne časeć časa, stežući obruče te će ko bak kad od smrada češnjaka 175
nad plimom srdžbe i mizerna stanja, uprav drukčiji neg vam povijest piše; 127 izbeči oči i širi nozdrve,
blagi, stog mudri, boseni, ne bijesni, * imamu našem: “Otrov ti je svaka!
sage se pa će, svezan, objeručke, 79 po čemu ime zemlji mirnoj diše!
donoseć selam na tâdž naše vjere, * Takvi kao ti gatare ste prve 178
opuhati fes i savit u klupče Mrava ne zgazi i svijet uresi * 130 koje su davno iz vjere predaka
mladicom dahlom – jer Duša Vječita izvele narod lažima što vrve!”
bejaz koji se preko njega stere. *82 u ta dva stvora ljeska se i mijesi –
A onda, ko kad na minberi stoji “Ako”, imam će, “slijedimo luđaka 181
prije neg počne, zanosan, da bere to nam je temelj i molitva skrita 133 i varalicu koji Knjigu skiti
maniju Teksta s desne strane koji *85 po pećinama i pod krošnjom lipa, od nekog vašeg sijedog pustinjaka, *

STAV 2/7/2020 55