Page 58 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Sa krvlju već se sukrvica cijeđa 403 i dječak će, da majci srce smiri iskopat neće korijen Šehadeta!” 502
bijelih možđana iz čeone kosti, zadnji put slijedeć njene riječi drage Ona to ne bje završila jako,
i hodžina zívka bila je sve rjeđa a s iste strane toga mjesta kleta
kojim Šehadet počne i tekbiri, 454
jer je, siroma’, već u nesvjesnosti, 406 s tim riječima prtljat s ovog svijeta – vodiše dvoje, malo i nejako; 505
jezikom svojim tromo zapetljavo tamo gdje krv mu već ko mošus míri. * jedno je drugom do uha naraslo,
i kao ćuk u stalnoj mu žalosti al u mjerenju zlom i naopakom *
U tome trenu do svoga djeteta 457
samo se katkad krikom oglašavo! 409 dopuza imam pokrivajuć rukom muškić je iznad dvocijevke staso! 508
Za to je vrijeme sitna hodžinica, – ko Laokoon Moira kad kleta * Ko trupla dva u drevnoj odmirači
koju je krvnik otlen udaljavo što bi kroz duplje htjeli vidjet jasno,
najtežom s neba pogodi ga mukom – 460
zasijecajuć je rátima oštrica, 412 oči i čelo, no više od straha a mrak im iz njih bije sve to jači, 511
vitlala, hrla, čapala se s njima da susretne se sa slutnjom stostrukom, tako se onim dvoma zanebesa
pišteći kao žalosna sjenica i tako im se u očima smrači!
a možda i da, prije zadnjeg daha, 463
kada joj gnijezdo, skrito međ’ trnima, 415 njegov ga sinak u pamćenju svome Daljnji je govor, štioče, potresan 514
napadne zmija, a ona, bez moći, ne nosi s onim što mu čelo jaha! kolik pređašnji, i tvoja će slutnja
okolo kruži i bije letima! i bez mog pera otkrit naum bijesan
No pošto priđe tijelu sinovome, 466
Dva-triput uspje kraj nóža im proći 418 Inna lillahi dokraja izusti * u kome pade, ko cvat janjka žuta, 517
kako bi svojom podvezačom bijelom ljubeć mu čelo u trenutku tome, glavica ženska! Knjiga Zaštićena *
trla skorene muževljeve oči nad njenom dušom pita zabrinuta:
a sin mu posla zadnji osmijeh pusti, 469
i koji ubod spriječila tijelom 421 ko da se u snu slatkome nasmiješi Zbog kog je grijeha bila ubijena?! * 520
I kad se, najstrag, oko sebe vrne pa mu se radost preli sve do usti! A kad skrviše da dječaka svežu
čudeć se što im stalo je opijelo, da mu na oči oca satrvena
Onda se bábi u prsim’ odriješi 472
ona iz šutnje slutnja se razgrne: 424 i on, na svoju nasloniv se drúgu, i majke hude grkljan mlad prerežu, 523
ugleda svoga najstarijeg sina zaplaka poput maksuma u béši. moj me glas tajni sa mjesta pokrenu
kako ga vode do grobnice crne! da u toj cvilki, kletvi i metežu
Majka polahko trepavicu dugu 475
Sada je – kao ona ptica sinja * 427 svom dijétu uze i očne mu kapke zaletim se njihovome plijenu 526
što je sa kapi vode u svom kljunu nabra po sjetnih zjena polukrugu. i da ga otmem ispod ráta kame.
letjela preko brda i planina Ko oni što su trli svoju zjenu
“Smrti su ljudske, sine, svakojake”, 478
da gasi iskru što iz pakla sunu – 430 * poče besjedit znavši da je čuje, kada Poslanik, sred ponoćne tame, * 529
trčala sinu okrećuć se mužu! “kakvi životi, i one su takve, prosu pijesak prije neg izađe,
Nikada biće u kog Tvorac puhnu tako krvnici listom se omame
i svaka do svog trenutka putuje, 481
Svog ruha tajnog nije stazu dužu * 433 o čemu znanje nikom nije dato, i ja s dječakom u roblju se nađe 532
i težu prešlo kao ova mati, jer svako je za drugi dának snuje, da ne znam kako, i krajem dimija
na kojoj vepri razjareni hržu! ali tvoja smrt, čisto moje zlato, 484 skrih ga za sebe, a krvnik ga zgađen,
to ogrlica tvoga je života
Kad je pred cilj svoj taman htjela stati, 436 sa kojom ćeš, u saffu nagizdatom, i sam ustrašen, il sit da ubija 535
na njene oči njenog sina zbodu nakon što prekla curicu ko lane,
u dno grla, gdje počeo još rasti kročiti u vrh džennetskih divota: 487 smetnu sa uma, il bijaše pijan!
dvorce šehida, koji rad’ islama
nije mu oca znamen ljudskom rodu! 439 ovoga svijeta ostaše sirota!” Kad su nam naše bile ispisane 538
I ta mati, sa srcem od litice, korice fitre, oglasi se duša
većim neg kubbe u nebeskom svodu, “Amin”, rekosmo uglas u suzama! 490 svojim govorom bez glasovne strane,
A kada krvnik ponovo naredi
dočeka dijete si na podlaktice 442 da imam vjeru promijeni pred nama, Stvoritelj ne šće bezmjerno nas kušat, 541
pa ga polahko spustila do tala ščega granicu našem bolu stavi
sljubivši svoje uz njegovo lice, on kroza zube kratko procijedi: 493 tako da, kad on do nje zapjenuša,
“Sikter!” – a žena mu, puhnuv kraj oba
a onda halal majčin mu je dala! 445 ramena, njima što krvi su žedni gubi svojstvo, u drugom se pojavi 544
I gledala ga u dječačke oči stanju, isto ko voda kada ledi;
dok mu iz grla krvca je šikljala, reče: “I vi do svog doć’ ćete groba! 496 tada, ludi, u drukčijoj naravi,
Prije i potlje Onaj nek vam sudi,
a ona dlanom, ko da vodu toči, 448 za svaki vaš čin krvav i strahoban, gubimo strah za ono što nam slijedi. 547
skupljaše je i vraća unatrage, Ova će mis’o, štioče štovani,
u tijelo koje uz svoj stan se koči! pred Kojim svi će iskupit se ljudi! 499 sve ti o dvoje nesretnika, blijedih
Tako mi ovog iz kuće mi mejta,
U njem još bješe koji mrven snage, 451 nikada vaši noži nam iz grudi i zagledanih poprijeko zaklanih 550

58 2/7/2020 STAV