Page 59 - STAV broj 278

Affan Ramić (Derventa,
1932 – Sarajevo, 2015),
“Destrukcija II”, ulje na
platnu, 122 x 120, 1995.

evlada, rijeti... Sad u njih, sad u me i svu mu kosu djetinju obrstim! 580 znala sam bezbroj zahvala donijeti
slali su pogled, jer u toj neznáni
Onom što dušu šalje u stvorenja 22
roditeljska ćud iz ezelske hume, * 553 TRINAESTO PJEVANJE što onog časa kad ugledah svoje
to čulo slično prvom nadahnuću preklane i sred divnog okruženja,
koje nadmaša konačne razume,
Predosjećanje žena nakon višegodišnjeg iz materinske posteljice moje 25
uznala je, u dubokom ganuću, 556 boravka po logorima za silovanja. Prasak blagoslovljeno odstrani mi svojstvo,
da trećem dijetu života je konac – “krmače” na kraju logora. Protjerivanje premda najveće blago ženino je.
tanak, ali jak kad mu vehtu kuću žena i djece. Jedna logorašica pobacuje.
Rafali u drugom dijelu logora. Tako je moje bilo lakše ropstvo, 28
dosudi čuvat Snaga Silna ona 559 ali i veća moja obaveza
što je dvojicu u pećini spasla – * Kao kad ptice, još dok Hidr holuje * da mednom riječju raspalo im sopstvo
ne samo spašen sred sječenja bona, tajno sabire sačmu za streljivo
i grom dok sebi mače srde kuje spašavam vežuć što niko ne sveza. 31
nego i da mu zvijezda nije zgasla 562 I sada, kad se napol lude vrte
pod korom čela, gdje je upisana. iza brda, uznemire se živo 4 i svaka ženskom ćudi se napreza
Sa svakim glédom nada im je rasla, pa svaka sebi traži mjesto skrito
gdje će sklonuti dživče mižurivo, u te tegobne ponoćne minute 34
i to je bila, toga crnog dana, 565 da sazna razlog olovnoga zéba,
posljednja kapca njihova života tako smo i mi stečenim instinktom, 7 i kad odavno štenad fronta šute,
koja na radost bila im je dána. u’či te noći sa početka jula,
a do godišta dvijehiljaditog a stražarev nas svirep pogled vreba 37
Jer kad me svlada strah i grožnja ota, 568 iz svakog ćoška, s karaulske žice,
krenuh s dijetom iz zaduhe i stiske pet ih nijesu bila još minula, 10 kad mrtva tišina pritišće sva neba,
da ga u prnje logorske zamotam osjetile strah koji do tad nismo,
hukale stežuć prsa nam naduhla, kada ne smiju zaspat jejinice..., 40
i skrijem kako časove bi bliske 571 svakoj moradoh prići da je tješim,
preživjeli, jer čim se sklonuh sa njim, ščega pod ležaj glavu uvlačismo. 13 grlim je, pojim il umivam lice.
nove samrtne čusmo uglas vríske! Iza svake je išlo jedno tuđe,
kojemu oni i mi ime dismo, I prije nego prolom se odriješi 43
Dječak je drhto zbog krikova znanih, 574 ponad gradića što ko međ’ dva dlana
najprije majke kad dva-triput jeknu osim za mnome. Moje bješe huđe 16 stao je prostrt niz klanac najtješnji,
ko kad je bolje za noći besanih, od vrsníka mu što još u pameti
nemaše da su u času najluđem a kome ruda srebrena je dana 46
a onda oca – nakon što na nj dreknu 577 da po njoj svoje vječno nosi ime,
krvnik iznova tražeć da se krsti! protuprirodno bili zanijeti. 19 na vrhu našeg slijepoga zindana
Gledavši svoga Hamdiju, ja kleknuh U trenucima boli i gađenja prasnu “krmača” uza guste dime, 49

STAV 2/7/2020 59