Page 54 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

njima sam je, u ljulju, svake noći nemoj da sebe s nečeg bi krivila, 91 O, kako žalih svoju braću jadnu,
predavala snu, otkle mi se smiješi... jer nisi griješna”, i tada joj velim, tu vrstu što ko zvijer rijetka gine
“ti si u raju sebi gnijezdo svila!” *
Al druge sestre spiti neće moći 43 gorjem Balkana, u kreševu gadnu, 10
od vriska, bola i užasnih sanja videć da ona dušu s tijelom dijeli! 94 bez lovostaja cijela tri stoljeća!
koji će im sa trudovima doći! I bit će tako sve dok nam i zadnju

Nove trpiše prva silovanja; 46 DVANAESTO PJEVANJE ne satru lozu il dok Božija sreća 13
druge, sluđene od mučna začeća, ne okrene se – kako biva često,
premorene od mašte i buncanja, taman kad bude dogorjela svijeća
Krici u drugom dijelu hangara gdje muče i
spavahu krotko, dok je grupa treća, 49 ubijaju muškarce. Dovođenje imama pred hudom mazlumu, a u sjaju prijesto 16
koju su psi opoganili davno, sve sužnjeve. Prisiljavaju ga da se pokrsti, silnikov bude na vrhuncu svome –
čekala kad će u krilu zakmečat, a onda da pokrsti sve sužnje. Imam vodi na one tase gdje je pravde mjesto
duge rasprave iz historije i vjerskih nauka
zamal ne rekoh..., ko šejtanče tavno! 52 s krvnicima. Dovode hodžinicu. Ona se te se najednom silnom kola slome, 19
Ove su sestre brodile noć bijesnu oprašta sa svojim mužem i prešućuje a nejaki se snage tajne lati,
od prevrtanja bremena im sramnog, najgore slutnje. Hodžu povale i urežu no niko ne zna šta je uzrok tome!
mu noževima krst i četiri ćirilična slova
više od brige, kada se istresu, 55 S u čelo. Imam uči Šehadet, sužnji I svaki bih put počela drhtati 22
šta će s porodom od kojega lude, prihvataju. Dovode imamova sina i zbodu kada bih čula braću kako mole:
jera ga one nikad htjele nijesu. ga pred majkom i ocem. Majka i otac se “Ubij me puškom, a nemoj me klati!” –
opraštaju sa zaklanim djetetom. Imam i
O, naše sudbe čemerne, zlehude: 58 hodžinica ponovo odbijaju da se pokrste. ščega niz srce, niz litice gole, 25
služimo cilju dušmana najmržeg Dovode im kćerkicu i još jednog sina. kiše bi suza u tišini lile
koji skrvio jest da nas ne bude, Zakolju im kćerkicu, a Neznana Bošnjanka od rana dviju što zauvijek bole!
spašava dječaka. Posljednji vapaji u zoru.
a oni da svoj vijek i toprak dúže 61 Al i sve sestre što su sa mnom bile 28
na utrobama i međama našim U drugom dijelu tog jeziva mjesta, tužile su za sinom ili mužem,
i da nam, uz to, našu čast poružne! gdje držali su ljude i muškiće, djeverom, svekrom...! Ta sve smo patile
ne patisa i nikada ne presta
U prve pijevce, kad su noćni zašli 64 zbog tog što dani nesnosno se dúže 31
valovi iznad zapadnoga svoda, onaj jauk ko kad srndać riče, 4 bez muških glava, koje su padale
jedan nas vrisak probudi, zaplaši, što ga tijelo iz svoje mješine ko zvijezde kad ih prestanu da drže
i iz džigara pušta kad urliče
jer ga poznasmo sa svoga poroda! 67 Muqarrebun, pa kao iskre male *34
Dvije mi sestre, napravivši šator protivno volji ademske pasmine! 7 skaču odozgor u tamu samrti;
od svojih bluza, tamo do zahoda,
mahaše, i ja spustih umiljato 70
teško djevojče, te iz stopa tijeh
krenuh obići zaplašeno jato!

Oh, tamo me svu znoj hladan oblije: 73
ta hudnica ga već rodila bješe,
al mu nijedna pristupit ne smije

da s njega vrpce pupčane odriješe, 76
jer nesretna je mlada majka htjela
da ono živo ne ugleda béše.
Nadnosila se iznad klupka tijela 79
i – što je majka! – njemu ju je vuklo
ono što bijaše od njezina dijela

i što je htjela omilovat rukom, 82
a onda bi se, kad joj naumpane
čije je, tresla i vraćala s mukom

prsima ruke, i kad ono stane 85
ko mače m’jaukat na nos tražeć zraka,
nju toliki bijes i mržnja spopane
da sam jedva ga iz njezinih šaka 88
otela krvava! “Šćeri moja mila,
reći ću ti ko da sam ti i majka, Mehmed Zaimović (Tuzla, 1938 – Sarajevo, 2011),
1-4 “Fojnica”, pero-crtež, 46 x 63, 1996/1997.

54 2/7/2020 STAV