Page 56 - STAV broj 278

Affan Ramić (Derventa, 1932 –
Sarajevo, 2015),
”Kule na kamenjaru”, ulje na
platnu, 202 x 102, 2003.

budite ko mi vješti i rječiti, 184 jerbo niko od njih ne nosi grijeh 214 čusmo poznat bat zadrte im stupe: 244
il nas pustite da živimo s laži o kome zboriš, pravo ili krivo...! vodili su – o, ko da su je krali! –
koja će jednom sama s’ ugasiti!” A ako moraš, ili stalo ti je, našu hodžin’cu do paklenske rupe!
“Neću te pustit već od tebe tražim, 187 u zamjenu za to, uzmi moj život!” 217 Svi zaredom smo uglas zaplakali, 247
onako kako si raskol izazivo “Samo kad ti se pred njima pokrstiš!” – žensko i muško roblje ucviljeno,
čatanjem svojim i sugrebom vražjim, reče firaun češuć se sječivom hukteć ko oganj kada se raspali!
pred ovim što su slušali te živo 190 i motreć hodžu kao da se grsti, 220 Taj prizor što je kólo našom zjenom: 250
da pustiš vjeru crnog Arapina “i kad ih sviju” – malo kašnje doda – sitna ženica ispod jemenije,
koju je sultan u vas usađivo “vodom poškrope svetom tvoji prsti!” u papučama i katu šarenom,

pa da se vjeri serbske carevine 193 “Ah, ćafire, svima prije podaj 223 s umilnom čehrom s koje mlađak grije, 253
povratite svi, noćas, hametice!” lijepu smrcu!” – viknusmo u glase, bi naša majka, gnijezdo naše kuće
Nato imamu krv u obraz line što će razjarit očajnog Nemroda * koje kumrija vazdan dugi vije. *

da mu od srdžbe pukoše uzice 196 koji na gárdu svoju izdera se: 226 Držanja smjerna dok dove šapuće, 256
te svatri na njeg ko aždaha ljuta: “Sad mi doved’te njegovu hanumu!” ona, pred svoga muža stavši, reče:
“Ti ščepa tijelo, žedna pijavice, Hangar, obamro u prijetnji, sav se “Dragi moj hodža, ovo je svanuće

dok sam, bez štita, goloruk i sputan, 199 zgleda, svak noseć prizor svome umu 229 – a Bog zna bolje – dunjalučka večer 259
ucijenjen svojom obitinjom bio, sramni što mogo izić bi pred oči, kada će naše duše se rastati!
al’ mi u dušu, što zna svoga Puta, a imam, smeten ko stranac na drumu, Sačuvaj iman dok trpiš bol, jer će
kad bi iz prsa stoput je vadio 202 pred krvnikom se izvi pa ukoči 232 on biti svjetlo koje će nam sjati 262
i stoput kamom klao njenu žilu, učeć Me‘adhe ko da krompir valja * kad se na vječne otisnemo pute!
nećeš pljunuti, ven pobenavio! i tresuć se u vrtnji i sljepoći A sada ću ti halal srčan dati

Al ako jadan, u svome ludilu, 205 toliko da mu džubbanska je halja 235 i zaiskat ga, rane moje ljute, 265
misliš da mnome možeš postić cilja, igrala ispod vrata, niz rukave... od tebe, moje bijele ahmedije,
ovo ženskinje, ovu nejač milu...!” “Nagucala se, sada bi da kalja od nićaha pa do ove menute! *

I tude stade – jer mu riječ, ko piljak 208 pripiuška sve s naravi litave!” – 238 Ako preselim na Ahiret prije, 268
kad zapre krupan u grlu bardaka, usta će njegva iza mušebaka a tebi ako Bog produži vijek,
nemoćna bi da iz tužna okrilja dlana na licu – kako bi od strahe, o, nemoj da bi, za vas bijeli svijet,
kotrlja s’ dalje – svi se, pa zaplaka... 211 što bujala je iz smrdljiva zraka, 241 pokleko, hodža, pa najveći grijeh, 271
“čitav moj džemat, moje pa svačije, zaklonio il skrio očne duplje! ne dao Allah, počinio sade!
pusti iz ovog džehennemskog mraka, Jer već iz stražnjeg hangarskog budžaka To je jedini od mene vasijjet! *

56 2/7/2020 STAV