Page 61 - STAV broj 278

Affan Ramić (Derventa, 1932 –
Sarajevo, 2015),
“Ranjeni golub” kombinirana
tehnika, 71 x 47, 1993.

tako su moje nesretnice drúge, 7 na njegve oči, s dušom svom u njima, gdje snijeg se kratkom ljetu dúžit brani,
one koje iz logora predvodih moljaše svoje krvnike opake
i one koje pokraj ceste duge ko će Te slavit i Tvoje zakone 58
da izbodu ih njihovim kopljima! 34 štovat u srcu, ako ne na javi?
sustigoh, mrle kad ih plotun zgodi 10 Podno Gilboje silni Jonatani Ne stvori razum danas da ne klone
i sa porodom gladnim goluždravim leže svezani, klani ubodima,
bacale se po zarasloj livodi. pitajući se o Tvojoj naravi: 61
i dok će kašnje doći iz Bet Šani *37 Ako Si nad svim Pobjednik, a jesi,
“Gore gilbojske”, zaplakah ko David, *13 hrabri ljudi da mrtva tijela skinu o, kako možeš Svoj dlan da ne staviš
“rosa ni kiša ne padale na vas sa zidova na koje su vješani,
gdje Filistejac lozu nam podavi!” ko bentu protiv pogroma što s’ desi?!” 64
ja, faraonsku znajuć osobinu, 40 I ko da moje čitala je misli
Duh faraonski, kad ga uzme strava 16 slutih da neće biti tamarisa i znala kojoj šaljem ih adresi
ko onoga na najvišoj visini jabeškog da mi pokrije rodbinu!
kad nema jačeg da ga obuzdava, i kakvi su mi jadi prsa stisli, 67
“Kakvu nam Pero sudbinu napisa”, 43 priđe mi žena u plavom odijelu
a ipak mu se zbog nesvijesti čini 19 zapitah sebe nasred ceste vrele, obišavši red hudovica svislih.
da sve mu prijeti i hoće ga sručit, “na ovoj zemlji, ispod ovog visa
i ovdje svoje razbaco je číni: Došla iz Svijeta koji danas cijelu 70
muške potomke od ženskih odluči 22 gdje su se sile Iblisove srele 46 Planetu drži na uzdi i đemu,
i, da ne vidi jedno zemno oko s Božijom vojskom pa prve prednjače a mače skriva za granu bijelu
iza kojih ih odvéše okúči tol’ko da Svjetlo skoro su zamele!”
Od svih strahova ovaj me najjače 49 pa svoje kajde i sud meće svemu. 73
i uho koje, pamteći duboko, *25 pokosi na mom pustome bespuću “Sestro”, reče mi mimo moje volje
ne čuje lance kad u stopu zveče te se na žezi ko na vjetru jačem i odmah doda: “po bolu golemu!” –
kolona koje, rastrganim krokom, što natjera me da razmislim bolje 76
počeh okretat hučuć járu vruću 52 o njoj i riječi koju tajno nosi
silaze jami, mole se i ječe, 28 ne znavši kud ću ni kojoj ću strani! u ono koje neće rađat polje.
gnjeo ih kao zvijer mravinjake! “U kijametskom ovom izginuću,
Bezbrojni Šaul tamo, s grčem, klečeć, Kad joj uzvratih: “Reci, ženo, ko si!” – 79
Bože moj, hoće l’ iko se još stánit 55 iz njena zbora vidjeh da nas žali
kad mu sinove pogubiše jake 31 na kontinentu nad kim sunce tone, i da je isti bol nekada kosi.

STAV 2/7/2020 61