Page 57 - STAV broj 278

koje mu daje Stvoritelj nebesa 304 hodžin’ca pusti svojim glasom jeku
sa svakom glavom što, premda će mrijeti, da bi i kamen pušćo suzu skritu!
gleda s visoka ispod zlatnih resa!
A kada krvnik i crtu poprijeku 355
I o precima mogo bih ti rijeti 307 trže sredinom, o, kakvo smo čudo
poneku, kojoj ni perca odbiti gledali u tom učevnom čovjeku!
ne bi mogao u svojoj obijesti,
Svojim duboko uzdahnuvši grudom, 358
al svako ko se tuđim perjem kiti 310 on, ko kad na vrh minareta kroči,
sakriva svojih pregnuća praznine ko mlada ševa iznad klasja rudog
i svoju truhlost prahom mošti štiti
kad svoju pjesmu sunašcu istoči, 361
u preživanju bljutave splačine. 313 potegnu one dv’je-tri riječi mile
Kad bismo išli niz povijesti gaze kojim se naše Amenna optoči! *
i prebirali njezine listine,
I kad se one hangarom raskrile 364
svako bi sebi otkrivao staze 316 kroza tišinu koju samrt tvori,
koje mu pašu, sve do onog sina mi preuzesmo, istiha i cvileć,
što ubi brata zbog slijepe omraze!
onda sve jače, njih, i kad se zgori 367
Kad bismo kamom gdje krije s’ Istina 319 taj plam čija nas omama obuze,
sudili, onda niko od smrtnika sačikasmo da hodža opet zbori
ne bi se vino do njenih visina!”
Očitovanja hu kroz krv i suze! * 370
Al krvnik presta slušat nevoljnika 322 I da je samo tebi bilo dato
kome je mudrost i štit i mač bila – vidjeti kakav te krvnike uze
Što ti ne rekoh – nek ti šutnja dade!” 274 kad iz njeg suknu bezbrojno urlika
Imam zausti da bi nešto reko bijes kada se Ime pod pečatom 373
kroz suze što su slazile do brade, o “pasjoj vjeri” što se “nakotila”, * 325 Čiste Jednosti spomene u horu,
o “ludom vjetru” s kog se “lampe gase”, a za njim ono Bića Umiljatog, *
al ga je krvnik povikom preteko: 277 o “uklinu” iz “prokletih gomila” *
“Krsti se il ću sve ti redom klati!” – kojem se Prvo javi na Obzoru; * 376
i tad otkrismo šta je katil čeko, * kad “ostro osje odbranjuje klasje” 328 ta dva Imena koja u snop vežu
pred “plamenov’ma što narode zoblju”, Nebo i Zemlju u svemirskom moru
a svak u sebi gledo zatrpati! 280 a “brijeg francuski” od njiha ih “spase”!
“Jadniče”, opet će imam naš smjerno, tako da čine sretnu ravnotežu, – 379
“da li ti je Bog, ako ćeš Ga znati, Čas hodži, a čas izmorenom roblju 331 šta biva s onim ko ih u fitretu *
svoju je kamu nosio do vrata guši pa na se od vesvesa mrežu
u Svetom pismu, Riječi neizmjernoj, 283 zovući majku, kojoj je “na grobu”
reko da dušu u drugom ubiješ nabaci; kakva nemoć u suretu * 382
na bigajri hak, rad’ aha čemernog?! * kleo se da će “svetit svakog brata” 334 nakaznom tom na koncu izbije,
koga su dvije “protivničke sile” baš ko u onog što u činu kletu
Il ti je reko da paziš komšije 286 “od kninskog Zadra do Otrantskih vrata” od vrane uči kako bi da skrije 385
u više onih svetih zapovijedi, pod prhku humu svoga brata tijelo, *
u zadnjim dvjema i u šestoj prije?! “hiljadu godin’ na ognjištu bile!” 337 zbog koga mirno ne može da spije
I još je jednom od našeg imama
Il za te zapis sa Ploča ne vrijedi ?!” * 289 tražio da svoj promijeni biljeg, i zbog kog Mjesec prlja jedro bijelo! * 388
“Ko te je pozvo”, nato veli krvnik, O, nikad takvu potresnu muziku
“da ovdje držiš svoje propovijedi? i kad on odbi objema rukama 340 Zemljinom uhu Nebo nije snijelo
uz hodžinicu privivši se svoju,
Ovu smo zemlju naselili prvi, 292 o, šta gledasmo: o, kakvim mukama ko taj Šehadet, koji je uz cvilku 391
ona je dio carstva Dušanova pado i rasto ko rijeka kad buja,
i na njoj neće raskolnički crvi izvrgnut bješe! O, katilski soju, 343 nit ljudsko oko tužniju će sliku
o, na šta može ruka ti se svesti,
nagrizat stablo slavenskih hrastova!” 295 kakvom je spremna odat se pokolju! vidjeti dok god zora iz svog rúja 394
“Ni Dušan, ni ja, pa ni ti, kukavče, javlja da nov dan Tvorac nam dariva!
vlasnici nismo brda ni dolova, Četverica njih hodžu staše vesti, 346 Dok je iz grla pušto avaz nujan
i kad mu silom umiriše ude,
već svega metar do dva ilovače! 298 krvnik mu – svoje na vrhuncu žesti – kroz krv koja ga potokom obliva, 397
Zemlja je Božija! Sve što dušu ima, na čet’ri strane njihova simvola *
čim u blagoslovu majčica ga začne ispod kose gdje čelu sedžda bude 349 sada mu kao teljig slova kriva,
zapara kamom crtu okomitu
i čim zakmeči prvi put na tlima, 301 do one tačke gdje se potok zbude što zbore slogu sa Cetinja “Kola”, 400
u tome kriku ljutog hurnebesa a jedno drugom okrenulo leđa,
ističe da je isto u pravima izmeđ’ obrva, našto žalovitu 352 urezaše, sve vrteć izokola!

STAV 2/7/2020 57