Page 51 - STAV broj 278

da gola klanja pred njima. Ona odbija. donosi snagu vjernih mišicama, i opet sve mi svetinje pogazi
Ucjenjuju je viđenjem sa kćerkom. Njezino
klanjanje i zanos u molitvi. Duhovni susret al onome ko uzvjerovat neće 46 i na me skoči čim svjetlo ugasi! 94
i razgovor sa mužem. Varanje. Odvođenje još veći oganj raspali bijesa Branila sam se, sve dok snage imah,
kćeri i drugih djevojaka u nepoznatom pa zadnju iskru razuma mu smeće! kao vučica, stenjuć: “Proklet da si!”
pravcu. Djevojačka pobuna u logoru.
Ubistvo jedne djevojke. I tada krvnik, psovkom što potresa 49 sve dok mi glavu ne stuče na tlima! 97
zbog nje se Božije Prijestolje Silno, Izgubih svijest i u košmar padoh
Nikad ne reci da ne ima gore, pogrdi Ime na kojem nebesa gdje smjenjuje se hropac s ubodima!
hićaja kaže ona o bliznadi! *
Kukavna, ja sam, slamka međ vihore, i zvijezde i Zemlja stoje stabilno! 52 A kada sebi dolaziti stadoh, 100
“Bog plav je”, viknu, “trojedin u svijetu!” – * gola kao prst, skupiv svoje krilo,
stalno se nekoj okretala nadi 4 i sta se dičit svojom otadžbinom a onda svivši svoje tijelo jadno,
da su presiti, da ih savjest tjera
– zbog onog što mi jedan, drugi radi – i sricat verse kao knjigu svetu 55 u sobi ih je nekoliko bilo: 103
pjesnika svoga od majke jezika da gledaju me ko plijen ili sliku!
te će me pustit, i to još večeras, 7 što pjevao je o oružju kletu * “A sad ćeš, bulo, veselo i čilo
kako bih svoga muža i jedinka
spremila kako nalaže nam vjera! i grobu što će za boja velika 58 klanjati takva – za ovu publiku 106
borit se kad im oduzmu živote! pred onim svojim” – i opet opsova,
Moja me mašta, radeć bez počinka, 10 Tu bješe krvi, kála i povika o, gluho bilo, Riječ Svekoliku!
nosila kući, pustoj, u voćare;
tu me čekala moja tužna mívka na osvetu – kroz magle i golgote! 61 Nije mogao dati mi otrova 109
O, književnici, samoj sebi velim, gorčeg i mržeg! “Nikad, nikad, nikad!” –
pa, mahnuvši mi sa dihvane stare, 13 najteže ćete paklene strahote siktah kroz zube, skoro bez glasova,
letila ko lasta u moje dimije
gdje plačući li sestrinske kahare... vi iskušati – jer ste, zabludjeli, 64 što se dalje ču neg ikakva vika! 112
vodili druge u doline bludne * Ali štit vjere i sve snage moje,
I onda mi se oko struka svije, 16 i na svakakvu pogan ih naveli! makar bile ko planina velika,
i ja je grlim, kosu joj natapam,
ko da je češljam i – ko nekad – mijem... I još naveze stihove zloćudne 67 bijahu male spram nauma što je 115
da zaudara zemlja Muhammedom * došapnuo im njihov nečastivi,
Na golom podu, gladna, sva se stapah 19 i rike odža Cetinje da bude! * a što poveća trajno nespokoje!
sa svojom maštom, bojeći se vratit
i priznat da to bješe samo tlapnja, “Dabogda ti se”, jezik će najednom, 70 Jer u tom času, iz hodnika sivih, 118
“zavezala usta što iftiru zbore!” – * svoje dijete čuh kako mene zove!
što moje sanje hametice skrati. 22 te sam nastavila kao za katedrom “Šćeri”, uzviknuh i s poda se izvih
Al ja, iz suza što su teći stale,
dok su predugi proticali sati, mudre učene držat mu govore, 73 zaboravivši na sramne dijelove 121
na kril’ma mašte kradoh se otale. 25 vas ilum što sam iz jazije zbrala * za kojim oni, kao gladni vuci,
Najednom, bogme, ko i ljuto vrime šaljuć mu riječi koje nježnost tvore * pružiše svoje ruke i udove!
kad grane munja gromovi zapale,
ko Musa kad ga Objava je slala 76 “Ako dohakat misliš svojoj muci”, 124
sa vrata poznat poziv pokosi me: 28 silniku što je udaro na Boga, jedan će s vrata, “i sa kćerkom biti...”
od mene traži da se mirno svučem a mušica mu uspjet nije dala! * Dalje zboriše molbe i jauci
i da se tu noć izgrlim sa njime!
“Bog je svačiji, a ne samo tvoga 79 dušice moje hudi, žaloviti! 127
O, ženski stvore, ti si raspolućen, 31 naroda slavskog”, počeh naučavat. Svakoj materi na četiri pole
od raja pa do ovog nižeg svijeta, “Nije plav! Kako god zamišljo Ga, puklo bi srce da je stanu biti
izmeđ prokletstva i čežnje goruće,
On drukčiji je! Ni nebesa plava 82 ovi jadovi što prže i bole 130
srnulom džinu i Ademu meta! *34 ni cijela Zemlja ne obuhvata Ga, gore neg pakla ljute žeravice!
Zašto nisi, o, mila moja mati, već srce koje nikada ne spava! Pogledah niza obline mi gole
kad si vidjela da ćeš tražit zeta,
On je Hu(k) čija nepojamna snaga *85 pa rukama skrih i oči i lice 133
dala me u mulj dubok zakopati!? *37 svjetlosti svakoj tu kakvoću daje; te mi na pamet dođe ona miso
“Nikad!” – rekoh mu i zakleh se Onim Svjetlost svjetlosti – nevidljiva, draga, kad se pred dva zla nađeš sučelice, *
što jedini se može odazvati *
uzmi si manje, i tijem propisom 136
u ovoj izbi, u časima bonim! 40 i samo takva Ona očita je...!” 88 rukovođena ko i jadnim stanjem,
Ta riječ sveta od elifa i lama * “Prestani”, on će, “bulo, da mi vaziš pođoh ih prvo materinom sisom
što sa tešdidom dulji se ko dvojnik * i da mi čatiš neko drugo aje!
zaklinjat, i kad to krhko uzdanje 139
pa ha’u pada baško aortama *43 Neka te tvoj Bog, na čijoj si stazi, 91 izjalovi se, onda kćerku zovnuh
vodopad krvi što srce pokreće, od moje ruke sakloni i spasi!” – išaretivši da primam moranje.

STAV 2/7/2020 51