Page 49 - STAV broj 278

Mehmed Zaimović
(Tuzla, 1938 – Sarajevo, 2011),
1-3 “Fragmenti zla”, pero-crtež, 46 x 63, 1996/1998.

što ugleda me u sramnoj sobici, 4 htio da sebi zgadimo se sami, 34 Stužih se na se još više i gore 22
obori glavu, snuždi blijedo lice. da se nad nama zgraža naše pleme i na naš Ummet jadan i popljuvan *
“Znamo li se?” – smrsi krvnik na gubici. trpeć uvredu kao so na rani što ima obraz i dobrine more,
Htjela sam bježat od njih obojice 7 i da se plaši sile im goleme! 37 a nema štita da ih čvrsto čuva 25
zbog stida više nego zbog mučenja – i nema oslon u bešćutnom svijetu
ja koja nemam bijele sutrašnjice! osim Onog što san Ga ne ophrva! *
SEDMO PJEVANJE
Tek sad taj glas i lice iz viđenja 10 Ostavljen kad je bio u poletu, 28
prepoznah, jádna: nekadašnji šumar; jezerce što se smanjuje i suši, *
globio nas zbog stožine za sijena...! Tugovanje zbog žalosne sudbine muslimana sa snijetom na rascvalome cvijetu,
na Balkanu. Žal za malim velikim čovjekom.
Dok dalje drobi, ja silazih s uma; 13 tužnu melodiju nesretan pjevuši 31
znajuć mu ostrv, slutih šta me čeka I svaki puta, kada bi susjeda samome sebi, ispod gluha neba,
i, sluđena od sotonskog izuma, uveli, s nožem pod njegovim grlom, jer ničije nju neće čuti uši!
on hladno bi u hladni strop gledaj,
susjedu ću: “Ah, tako ti mlijeka 16 Na svakom pedlju stupica ga vreba 34
koje si siso, nemoj mi to činit! a onda u njih s čehrom obamrlom *4 te nema kraja nad njegovom glavom
Proći će što nam ostalo je vijeka, slušajuć, blijed, zadnje otkucaje kruženju krvi žednoga jastreba!
kudret-sahata, što je tačan vrlo. *
a kratko ćemo ležat u prašini! 19 Nadnesena nad sudbe naše strahom,37
Za svako djelo valjat će dževapit Jednom sa vrata išaret mi daje 7 začudo – prestah svoje suze liti
kad nas zovne Rog Isráfīlov silni!” * gledajuć u me pravo i duboko, dobivši snagu iz kubbeta plavog *
a veleći mi: Jednoj muci kraj je,
Ne pogleda me već ko da iskapi 22 a drugoj – Bog zna... Stuženo mu oko 10 da živim da bih, jednom, mogla biti 40
zadiže glavu i dušnikom guta! ko da ozari se veleć mi: Sestro, potporanj nekom iz moga Ummeta!
Negdje se uglas smijahu satrapi, ne okaljaše nas! – Krvnik ga stokom Ako sam morala svoje pogubiti,

našto besramnik zub’ma šakrguta: 25 još jednom nazvo i bijesan nesto 13 zar da ostanem sama i ukleta 43
“U svojoj ruci sad svoj život držiš!” – iz sobe srama, niz usko stubište, bez svoje bíne, na kojoj se zida
i trže kamu ispod svog kaputa! odakle jauk dopiraše često! kuća prepuna Nebeskoga Svjetla?

A susjed, ko zaliven, vrat ispruži 28 Susjed izusti da mi halal ište; 16 “Ne, tako mi mog očinjega vida!” – 46
i na krvnika svali pogled težak ostale riječi zavalja u suze uzviknuh glasno, a susjed se strese
kojim mu posla odgovor najmrži! koje mu dušu uzavrelu tište. misleći da se s muka svojih židam!
Od tog je časa smrt počela režat 31 I mene tada topal plač obuze 19 Uto na vrata najcrnje adrese 49
na nas oboje, jerbo je besramnik, jer znadoh da će kol’ko ove zore besramnik bahnu! Bijasmo bez riječi;
u vlasti njihvih nečastivih mreža, posljednje čase svog edžela uzet! * svetroje znasmo to što desit će se!

STAV 2/7/2020 49