Page 71 - STAV broj 359

na spektakularan način razvidnom i odu- Mnoštvo blistavih lirskih kondenza-
hovljenom čini razliku naboja ili sila du- cija podneblja nije, dakle, ni samo sebi
ševnosti (po rodnoj osnovi), razliku koja cilj, kao što nije ni ram za sliku izražaj-
je vrlo precizno izvedena “na štetu” pola nog profila autoričinog: Bregava koja huči
koji jeste realno slabiji pol (u kom se god u blizini, Mjesec /koji/ srebrnim ibrikom za-
kontekstu, mahom podrazumijevajućem, lijeva zemaljske bašče, Pospani anđeo /koji/
i pretežno pogrešno, koristila ta sintagma). drvenim papučama klepeće po avlijskoj kal-
Prvi i posljednji ciklus obeshrabruju drmi (iz pjesme Kuća na Luci) jesu i treba-
interpretativnu strategiju koja bi počivala ju biti potezi kistom koji evociraju ambi-
na primogenituri lirskog u izražajnosti ove jent – ali srce svake pjesme je “negdje iza/
pjesnikinje: bivajući otvaranje i zatvara- ispod/mimo” bilo kakve “razgledničke”
nje kruga (ili svih krugova), te se pjesme slike pejzaža, evo kao u pjesmi Mogranj:
doimaju kao rezultat duboke refleksije, “Sva moja vjekovna rasutost skupila
potkraj knjige i kao mističke kondenzacije se,/ kao zrnevlje, u njegovo oblo tijelo. //
nekog praiskustva bića – u kojima jedva Na tananim košticama lomim/ tvoje usne
da ima išta od lirske raznježenosti ovog i prijekorne, na svim mogućim/ jezicima
ovako rodno određenog lirskog subjekta. odjedanput. // Raspukao se glavun/ na
Gotovo da se kao poovski strašna nadaje dvije pole. // Njegova krv me obasiplje/
atmosfera posljednje pjesme, po kojoj je u strasnom svome nestajanju. // Ti bježiš
knjiga i dobila naslov: u mene,/ preplašena... // Dok večer crnu
“Iza samostana, pod tisom, u osamlje- košulju/ nad tijelima našim cijedi.”
nom grobu/ crvi su već rastočili ruke onog Ova je sjajna pjesma dragocjena za
koji je/ zrcalo načinio. // Ispred samostana, našu interpretaciju: u njoj se miješaju i
na groblju odbačenih/ stvari: izblijedje- smjenjuju “prva lica” jednine (ženskog
le fotografije, obezglavljene/ ikone, sveci i muškog roda), a neutralno “treće lice”
koji mole za spasenje, i/ potamnjela mjed. stoji samo u iskazu “Raspukao se glavun
// Iza ponoći,/ silueta sam koja skače u/ na dvije pole”, dok su ostalo sve stihovi u
dubinu ogledala. // Ništa više nije između kojima čas jedna, čas druga strana zaposje-
nas.” (Zrcalo od mjedi) daju ispovjedno prvo lice jednine. Dvojina
Cijeli posljednji (kao i prvi) ciklus pri- je taj “broj” u kom se ja i ti ne odjeljuju
ređuju ozračje transcendirajućeg impulsa/ nikakvom granicom: dvojnost – a ipak
kretanja – preko one granice koja spram svim jednota! Ili, kako smo to već imali prili-
ostalim stoji kao prva i posljednja: preko ku i u ravni neologizma čuti i pročitati:
granice života i smrti. Spektralni pojas lir- žednina! Ovdje se ukazuje opet to što smo
skog rezerviran je za pjesničke kondenzacije ranije već podcrtali kao “dvostranost”, ali
i sublimacije zavičajnog podneblja i udesa i “jednoistost” žudnje – koja predstavlja
njegovih ljudi – dakle, u drugom i trećem energetski kod, frekventnu šifru pogona
ciklusu prvenstveno. Kraće pjesme iz dru- (impulsa, nagnuća) ove pjesnikinje:
gog (Zatočeni odrazi) i trećeg (Stakalca juga) “Bosim stopalima gazim/ po zemlji
ciklusa ambijentiraju zavičajni topos – i u rahloj i mokroj. // Kao da duboko u sebi/
njegovoj božanskoj/prirodnoj neponovljivo- jecam pod pljuskom/ ljubuških mirisa i
sti, kao i u njegovoj udesnoj nesreći: Smo- trava... // Zasijavam spašenim osmijehom/
kva, Avlijska lipa, Skakavci, Murva, Neretva... lijehe u ovom kasnom proljeću. // Ruke
evociraju taj spreg svjetlosti i njezinih boja postaju vjetar/ za svako cvatje i prašnike.
i taloženja u bićima koja su njome prože- // Tko li će to/ u zrelu daleku jesen/ plo-
ta. Deskriptivnih lirskih segmenata tu ima dove tvog osmijeha/ i bosih mojih nogu/
najviše, s tembrom (tonovima, prizvucima, sretan ubirati?”
glasovima) tog areala – ali je opet domi- Dakle, bez tajne Dvojine, bez njene
nantna ideja/misao koja (na)vodi kreativ- primogeniture – ni zavičajne lirsko-re-
ni impuls pjesnikinje ta neka gorkosjetna fleksivne kondenzacije, ni intimne ispovi-
spoznaja predominantnosti zla (koje ontič- jesti, ni obuhvat tragizma ljudskog vjeko-
ki treba razumjeti kao ono što nije mogu- vanja unutar ovoga podneblja, ni žestoke
će da bude – ali koje je itekako učinkovito kritičke kristalizacije iz duše i uma žrtve
u zadatosti prostora-i-vremena). Evo kako proživljenog i preživljenog zla..., ništa
se to sjajno raskriva u kratkom tekstu pod od svega toga ne bi imalo svoje utemelje-
naslovom DNK: nje, svoj razlog, svoju izvorišnost, svoju
“Nakon što mi uzeše djetinjstvo/ pod metafizičku pretpostavljenost. Eto, to bi
prkosnom ljubuškom lipom,/ počeli su i bilo dovoljno – kao “rukavica bačena u
tamjanom kaditi/ ruševni dom,/ da ničeg lice” svim zagovornicima postojanja ne-
moga u njem ne ostane. // A ja sam noću, kog “ženskog pisma”, u poeziji... i inače.
kriomice, s melecima/ slijetala u svoju Nikad esencijalnije, ali ni produktivni-
razrovanu bašču. // Zarezivala sam isto- je nadovezivanje na poetičku specifiku
vremeno/ mogranju glavu i svoju ruku,/ jednog A. B. Šimića, pa i jednog Hamze
i suznim očima dokazivala/ kako nama Hume nije se još ukazalo i potvrdilo jed-
protiče jedna ista krv.” nim pjesničkim prvijencem! n

STAV 21/1/2022 71