Page 18 - Jurek 2018. - Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

pažnja. Dovoljno da ga dohvati metak. U A Boris se nasmijao. Nije bilo prvi put da upoznati. S kojom će se skrasiti. Ostati
prsa. Ravno u prsa. Još ga osjeća. Svaki se vadi iz slične kaše. Ajoj, gospon, pa vi s njom neko vrijeme. Možda petnaest,
puta kada se vrijeme mijenja. Susjeda na mojeg tatu mislite. Na tatu. A frend možda dvadeset godina. Tatjana je bila
Ljubu s petog kata boli koljeno koje je kaže pardon. Ispričava se. Neugodnjak. i svaki grob koji će posjetiti. A takvih je
operirao kad je opal niz štenge, kako on A Boris se smije. A u sebi plače. Gleda grobova bilo već i previše. Zaboli ga
to purgerski lakonski kaže. frenda. Gleda vrijeme koje je prošlo. nešto u prsima. Tješi se da je metak.
A njega boli taj metak u prsima, samo Misli na sve one pive što su ih zajedno Dovrši i drugu cigaretu. Baci opušak.
popili. Na sve one noći provedene u
što Tatjani to vrlo često prešuti. Zna joj Jebi ga, kad na stolu na balkonu nemaju
reći da ima tu srčanu manu. Ali sve je gradu kad su lovili komade. Trebe, sad pepeljaru. Sunce se podiže. Polagano.
pod kontrolom. Taj metak. Sjetio se lica se kaže. Valjda. Misli na to kako je tipa Ali sigurno. Vrijeme teče. Vrijeme leti.
svojeg drugara Milka. Koji je problijedio tješio kad ga je ostavila cura. Gleda. I Svima, samo ne i njemu. Vrijeme koje
kada je Boris ustao kao da se ništa nije sjeća se. I u sebi plače. je došlo. Vrijeme je. Odupro se žudnji
zbilo. Nije da se nije zbilo. Boljelo je kao Plače kao i one davne noći kada je da popuši još jednu cigaretu, kao
sam vrag. Nitko osim Milka ništa nije pobjegao od svojeg majstora. Od prošli vikend. Tada je smotao treću, pa
vidio. Ali i to je bilo dovoljno. Milko je prvoga. Pa kada je kao dječak lutao. četvrtu. Odupro se želji da duhan uzme
nedavno umro. Od starosti, kažu. Eh, Lutao od majstora do majstora. Roditelja sa sobom. Ali tako to ne ide. Takva su
moj Milko, pomisli Boris. I u mislima davno umrlih. Kada je šegrtovao. Učio pravila koja je sam zacrtao.
podigne jednu njemu u zdravlje. zanate. Mijenjao gradove. Luke. Snalazio Otvori vrata balkona. Tiho. Gotovo
se. Plovio po svim morima svijeta. Za
U zdravlje, pomisli Boris i povuče još nečujno. Nije ju probudio. Ni neće.
jedan dim. Pogleda svoj nagi torzo. Dubrovačku Republiku. Za Španjolsku. Nedjelja je. Bosim stopalima izađe iz
Ništa posebno. Viđao je i gore. Viđao Za ove. Za one. Snalazio se. Preživljavao. spavaće sobe. U kupaonici ga je dočekala
je i daleko bolje. Sasvim solidno za Mali od palube. Mornar. Noštromo. odjeća što ju je pripremio sinoć. Lagane
Pa kad se vratio. A sada je radio kao
čovjeka na pragu tridesete. Barem ljetne hlače. Bijela majica kratkih rukava.
nominalno. Škembica je tu. Ali ne operater sustava. Windowse je imao u Crni ruksak. Sve kupljeno gotovinom na
prevelika. Koji Tomislav previše. Koji malom prstu. tržnici. U četvrtak. Tatjana za divno čudo
ćevap viška, koja kriška bijelog kruha s Popuši do kraja. Čik baci na beton ispod nije skužila da Boki ima novu obleku. U
kinderladom pojedena usred noći. Ali balkona. U daljini, dijagonalno sebe, ruksaku je imao samo nešto gotovine.
barem se pivo u zadnjih stotinjak ili tako ugleda još jednog ranoranioca. Čovjek je Nove dokumente. Novo ime. Tko zna
nešto godina poboljšalo. A i cigarete daleko. Ne razaznaju mu se crte lica. I on koje po redu. Putem će kupiti donje
svoj udio u škembici i ovim mlohavim zijevne. Protegne se. U bijeloj potkošulji. rublje, čarape, koju majicu.
muškim cicama imaju. Jebi ga, stari moj. Boris prste provuče kroz poludugu kosu. Izađe iz kupaonice. Iz spavaće sobe
Ali činjenica je i da se fizički nije mnogo Promisli još jednom. Kimne glavom. dopre zujanje klime. Boris se sagne.
promijenio otkako je s Tatjanom. Okrene se i kroz staklena vrata balkona Obuje tenisice. To je jedino svoje što
pogleda na sat. Ima vremena za popušiti
Boris povuče šmrkalj. Hračne. Pljune. će ponijeti odavde. Ali takve tenisice
Eh, kad je kao klinac znao zapljuvati još jednu. Tatjana još spava. Spavat ima svaki drugi štemer u kvartu. Mora
susjede s krova svoje staje. Dok su vodili će ona do pola deset. Nedjelja je. Dan kupiti i sunčane naočale. Novi kaiš. Sjeti
marvu na pašu. Eh, da marvu. Svaki odmora. Ne traje obnova. se da mora uzeti barem jednu vodu te
susjed svoju kravu. Mršavu, mršaviju, Sjeti se dana kada je nju upoznao. potiho požuri u kuhinju i iz ostave uzme
najmršaviju. Susjedi klinci kao i on. Samo Također je bila nedjelja. Barem veliku bocu negazirane vode. Vrati se u
što se jezik promijenio. Nisu klince tada nominalno. Subota koja je već bila prešla hodnik i plastičnu bocu stavi u ruksak. U
zvali klincima. Niti limačima. Dica su to u nedjelju. Nominalno kao i on. A Tatjana mislima pozdravi Tatjanu. Još jedna žena
bila, u ikavskoj Slavoniji. Siromašni kao i je bila mlada. Bila je mlađa. A on isti. Da, u njegovom životu. Još jedna starica.
on. Kao i njegova obitelj. Sjetio se kako nije se on mnogo promijenio otkako je Još jedan grob. Zašto to radi? Zašto
je majka plakala kada je odlazio. Da izuči s njom. Već petnaestak godina. Možda jednostavno ne ostane sam? Ne zna. Ne
zanat. Za postolara. Šustar da bude. i manje. Nije ni primijetio. Ali toliko može. Ne ovako. Izađe iz stana i zaključa
Šegrt Hlapić. je prošlo. Nije to kao s tim frendom vrata.
Zanat. Vrijeme. Jezik. Jezik mu najteže kojeg nije vidio dvadesetak godina, da Stubama se spusti do izlaza iz zgrade. U
bi ga potom sreo i odjednom u njemu
pada. Ali istodobno i najlakše. Jao, kad poštanskom sandučiću ostavi ključeve.
se samo sjeti kako se znao osramotiti. prepoznao čovjeka koji je s njime visio Od stana i automobila, od ureda i garaže.
Uvijek kada je mijenjao okolinu. Jedno poput vjernoga mu štitonoše. U strancu Na betonu ga dočekaju njegovi opušci.
je vrijeme živio u Beogradu. Pa se je prepoznao mladića. Nešto će ga uvijek tako dočekati. Tako
vratio u Zagreb. No prošlo je desetak, S Tatjanom je bilo drugačije. S Tatjanom to ide. Tako to mora. A dolje na moru
petnaest godina. Možda i više. Žargon je bio svjestan kalendara. Bio je svjestan dočekat će njegov brod, koji će pod
se promijenio. A on nije. Pa kad je upao njihovih zajedničkih fotografija. Njezine panamskom zastavom ploviti iz Europe
u novu klapu. Pa kad su mu se smijali. frizure koja je na tim petnaest godina do Azije i natrag prevoziti grahorice.
Rista, pa ti govoriš ko moj tata. Sreća starim analognim fotkama izgledala kao Nije šala. Ima polja graha u Kini koja
da su bili napušeni pa su mislili da ih iz prošlog stoljeća, znala je reći. Jer je i su površinom veća od čitave Hrvatske.
zajebava. A frendov se tata borio u ratu. bila iz prošlog stoljeća. Daj, mala, rekao Odande stiže grah za sve te konzerve
U nekoj drugoj brigadi. A kako je tek bilo bi joj on. Zamalo provalivši neku frazu koje se prodaju u Europskoj Uniji. I na
prije. Kad je bio mali. Tako arhaično više iz pedesetih, s radnih akcija. Daj, samo jednom brodu što prevozi grahorice
ni u Željeznom ne govore. daj. Barem nisi imala minival. Jebo tebe nedostajao je jedan čovjek. Kao stvoreno
A znalo je biti gusto. Baš te godine kad minival, prasnula bi ona u smijeh. Počela za njega, vječnog moreplovca.
pjevati jer osamdesete su bile godine.
se vratio u Zagreb. Prepoznao ga frend U razmišljanju ga prekine plavi autobus
na ulici. Borise, kaže. Pa jesi to ti? Jesi to Boris se okrene. Cigarete u kutu usana. što se ne baš tako lijeno kotrljao po
zbilja ti? Ali, Isuse i Bože dragi, pa uopće Pogleda je. Usnulu. Staklo je zrcalilo cesti. Samo bi mu još trebalo da mu
se nisi promijenil. Pa isti si ko i prije vanjski svijet i njezino lice doima se poput pobjegne. Boris Opašić opsuje i potrči
dvajst godina. Pa nemrem vjerovati. A prazne maske. Naravno. Kako drugačije? prema autobusu, u vječnost.
lik oćelavio, ostario, omlohavio. Pokraj Tatjana je svaka žena koju je do sada u
njega momak srednjoškolac praktički pa svojem životu napustio. Svaka žena
punoljetan. koju će napustiti. Svaka djevojka koju će
18