Page 20 - Jurek 2018. - Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

Državni LiDraNo u Primoštenu

Profesorica Mirela Kožar i ja ove smo godine
prvi puta bile dio državnog LiDraNa, koji se
održao u Primoštenu. Od srijede, 21.3. do
petka, 23.3. bile smo smještene u prekrasnom
hotelu „Zora“ s predivnim pogledom na more.
Uživale smo u hotelskoj hrani, srdačnim i
ljubaznim ljudima, stekle mnogo prijatelja i
upoznale mnogo novih ljudi.
Pozvana sam na ovu državnu smotru zato što
sam napisala sastavak „Ples šećerne vile u tri
čina.“ Tema je sastavka moj dijabetes povezan
s baletnom predstavom Orašar. Dobila sam
mnoštvo lijepih i pozitivnih komentara te
pohvala.
Sudjelovala sam u dvije literarne radionice.
Nas petnaestero učenika podijelili su u pet
skupina. Moju je skupinu predvodio književnik
Branko Čegec, koji je ujedno bio i predsjednik
povjerenstva za literarni izraz. Pročitali smo
svoje radove i komentirali ih.
Razveselili su nas i Enes Kišević, Miroslav
Mićanović i Zoran Ferić, koji su nas vodili
kroz radionicu o tome kako napisati dobar
rad i kako dobiti motivaciju za pisanje. Dali su
nam mnogo savjeta i izrekli nekoliko životno Ples šećerne vile u tri čina
važnih rečenica.
1. čin – hipo
U slobodno vrijeme uživale smo u nastupima
pojedinačnih i skupnih dramskih izraza. Opet je tu. Kruli u trbuhu. Tresu mi se ruke. Ne mogu tipkati poruku. Mrači mi se. Prekrivena
Neprestano smo se smijale i komentirale. sam hladnim znojem. Vrti mi se. Nisam u stajnu razmišljati, a moram paziti na svaki svoj korak.
Zadivljene smo talentom ostalih učenika. Toliko sam slaba da ne mogu otvoriti paket bombona. Živčana sam i Ščelkunčik sada ne bi htio
sa mnom plesati. Ne podnosim nikoga. „Odlazi! Idi i šuti da te ne čujem! Daj mi zraka…“ Ne ide
Put nam je bio dug i naporan, no pokušale ka dobru, vidim. Nitko mi ne plješće i ne klanjaju mi se baletani. Ove balerine koje plešu oko
smo izvući najbolje iz njega. Sudjelovanje na mene nisu stvarne i Orašar mi se samo priviđa…
državnoj smotri meni je veliko priznanje i
motivacija za daljnji rad. Ova me svakodnevna pojava dovodi do ludila. Mogu pojesti svaku mrvicu u kući, svaku čokoladu,
kruh, kekse, sve, sve, sve što pronađem. Ne mogu se nikako zasititi. Nikako da se vratim u
Ena Halaček, 1.b razred normalu. U tom je trenu najgore. Tih deset minuta drhtavice, vrtoglavice, dezorijentiranosti,
LiDraNo
živčanosti i gladi nikako da prođu. Kao da traju deset sati, a ne minuta. „ Eh, Ena, kud ćeš kolača
ponad ručka…“ Ali navika je još uvijek jača. Kolači su gledali mene, ja sam gledala njih. Dogodila
2018.
se kemija. Oborili su me s nogu. Iako znam što mi naprave svaki put kad ih pojedem, znam da
su puni praznih ugljikohidrata, znam da me uvijek dovedu do ovog stanja, suprotnog onomu
prije pola sata, ipak to učinim. Ne sprječava me ništa da ih ne stavim u usta, osjetim taj okus
slatkoga koji mi svakodnevno fali i bez kojeg ne mogu živjeti. Ništa me ne sprječava. Čak ni ovaj
hipnotički ples koji ne mogu otplesati s mojim prijateljicama balerinama.
2. čin – normala
Stanje iz snova dijabetičara.
Niti sam gladna niti žedna. Niti sam dobro niti nisam. Kao da ničega nema. Aparat pokazuje
6,2. Napokon dolazim do savršenstva. Napokon mogu pojesti i bez inzulina. I gle, plešem... Kao
i prije godinu i pol. Sasvim normalno. Bez ikakvih simptoma. Bez gladi, drhtavice, vrtoglavice,
žeđi… Kao da sam zaboravila da sve to postoji i da me opsjeda i živi u meni. U tom sam trenutku
sretna. Iako znam da ta normala i savršenstvo ne traju dugo, iskorištavam ju najbolje što mogu.
Uživam. Osjećam se kao i ostali, „normalni“ ljudi. To neko vrijeme uklapam se u većinu. Sretna
sam zato što sam dala točnu dozu inzulina. Dokazala sam si da sam usvojila teoriju i odlično
ju pretvorila u praksu. Edukaciju sam usvojila, diabetes mellitus mi je prijatelj. Moja baletna
predstava se nastavlja.
3. čin - hiper
„Ena, zašto su ti crveni obrazi i suhe usnice?“
Iiiiiii, evo ga. Moja najgora noćna mora- žuta je boja na aparatu. Ide prema crvenoj…Ono
čega se najviše bojim. Ono što me uvijek plaši i uznemiri. 15,2.
Pijem. Sedma čaša.
Umorna sam. Boli me glava. Crveni su mi obrazi. Usnice suhe. Hiper. Opet je krivo nešto
slatko… u mojoj zemlji slatkiša. Ili sam hipo ili sam hiper. Neizbježna su ta stanja. Iako, mnogo
ga bolje podnosim. Plešem taj ples vrelih obraza i idem, idem…Trčati. Voziti bicikl. Plesati na
probi. Skakati. Sniziti ga… Ili samo okrenuti četiri jedinice i ubosti se.
xxx
Balerine bole noge, stopala, prsti… Oduševljava me ples šećerne vile u „Orašaru“. Željela bih
biti dio takve ljepote. Zato se neću žaliti. Dijabetes je samo riječ, nije rečenica. Ne sramim ga se
i ne obeshrabruje me. Imam svoje uspone i padove, no na meni je da odlučim hoću li vrištati ili
uživati u ovom slatkom i vrtoglavom plesu mojega života.
BALERINA 55555, 1. razred
Ena Halaček
nastavak str.26
20