Page 19 - Jurek 2018. - Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

pjesnički
Ranjivost Maska
kutak
Kažu - voljeti je slabost, ljubav je slabost. Jednoga dana zastaneš na trenutak, osvrneš
Takve riječi većinom izlaze iz usta onih koji se oko sebe i gledaš, ali ovaj puta zaista
su jednom ljubili i bili povrijeđeni. gledaš i slušaš. Trudiš se osjetiti svim svojim
bićem i tada shvatiš. Shvatiš kakva je ljudska
Povrijeđeni do te mjere da su odlučili više priroda, shvatiš da te svi čuju, no nitko zaista
nikada voljeti. ne sluša, svi gledaju, no nitko ne vidi, svi ti
Naime, ljubav nije slabost već hrabrost. kažu jedno, a oni naprave suprotno od toga,
Hrabrost je voljeti nekoga svim svojim bićem svi tvrde da su tu za tebe, a čim zagusti,
usprkos činjenici da znate da možete biti napuste te u tren oka.
povrijeđeni i da vam ta ljubav nikada neće Shvatiš mnoge stvari.
biti uzvraćena istom mjerom. Jednom kada shvatiš, to će ti napraviti više
Voljeti je doista riskantan čin, ali najviše zla nego dobra. Istina je zapravo ta od koje
volimo kada smo najranjiviji. svi bježe, iako tvrde da ju žele čuti. No, da
Paula Mirović svijetom vlada istina, tekli bi mnogi potoci
krvi….
Paula Mirović
Podravino moja

Pjevam ti pjesmu, Podravino moja! Pramalet v Đurđevcu
Moja mati i kolijevko, radosti i srećo!
Moji baki Nigdje na svijetu sunce nije tako toplo, Pramalet je - ftiči popevajo!
ni šume tako zelene. Ne razmem je - morti si zdevajo,
Po licu brazde se vijajo. Bistre rijeke te oplakuju a morti se o nečesu lepomu mene.
Sečam se kak je meko bilo umivajući ti lice.
Dok so moje rokice Okretna si i hitra poput jegulje, Cvetje diši kaj ti dušu ziba,
Po njem petale milo. svježa kao potok u ranu zoru. dok f kanalu po vodi plešče riba,
Ti si kao pčela na cvijetu, a roždžak mi preleti okraj glave i prene me.
Noge so slabične postale, leptir što krasi šarenu livadu.
Al ti me još navek rada Brineš se o meni i grliš me, Pramalet je, sonce trešči v joči,
Primaš v svoje krilo. ti brižna majko mog djetinjstva. raca si v kanalu noge moči,
Smejati se nesi zabila.
Donosiš mi utjehe u danima sjete, čerešnja cvete, a sneja pred 'ižom zmeče.
umiruješ mi srce kad usplahireno drhti.
Lasi si plela v pletenico,
Debelo. Ona je ostala, Samo u tebi sam to što jesam. Pijarčeki žoti i beli v sonce glede,
Al je tenka i seda postala. Ti ostvaruješ moje snove. a čmele okolu nji' lete.
Tvoje zvjezdano nebo me pokriva, Pramalet friška, zelena – diši!
Čez život si prešla Tvoj laki povjetarac miluje mi čelo. Ana Marija Đuričić
Kak poticom do kreja šume. Ti si moje utočište,
Vredna si nam, naj vustati. blagi pogled moje majke.
I zato, volim Te, Podravino moja!
Katarina Jelinek Ema Domović

Ponor

Ponovno ležim na rubu ponora.
Više se toga ne užasavam jer mi je prizor
dobro poznat.
No, ovaj put nalazim se na samoj ivici.
Dovoljno je još samo jedno sjećanje da
prevagne,
samo jedna “utješna” laž, samo jedna bolna
istina ...
Mogu li i dalje nastaviti samo gledati ponor
u oči
a da ne poželim biti dio njega,
da se ne poželim stopiti s njime,
da ne poželim postati dio tišine,
dio hladnoće,
dio mraka?

Kako li me privlači taj zvuk tišine, zvuk mira!
Pomisao da nema više patnje!
Pomisao da nema više žamora uzaludnih
misli!
Paula Mirović

19