Page 77 - BROJ 47/GODINA II/SARAJEVO 28.1.2016.

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Život nije igra

KOMUNISTI I DŽAMIJA

Zadnjih je desetak godina života otac proveo u vjeri. Kako, zašto
i šta se to u njemu stubokom prelomilo, niko od ukućana nije
mogao dokučiti niti je on ikada o tome govorio. Redovno je klanjao
i išao u džamiju. Jednom, nekako pred rat, dok je u kući obavljao
namaz, brat me je gurkao i prišapnuo: “Vidi ga! Ideali su mu se
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ rasplinuli i sad je k’o Bob Dylan ušao u religioznu fazu!”

esto gledam u Ilinčicu, brdo koje i nedovršenog posla, a ko bi i mogao su- Zatim bi pozvao nas, djecu, i uslijedilo bi
upečatljivo dominira nad gradom. stići djecu hitru kao vjetar. referiranje o školi i ocjenama. Znao je da
Naročito ujutro, u zoru, kada pla- Pod Ilinčicom, na prostranoj blagoj smo dobri učenici, sestre naročito, pa bi
Čvičasta pruga nad brdom polahko kosini oivičenoj visokim borovima, nala- nas nezainteresirano slušao, rasijano lup-
rasijeca noć i nagovještava novi dan. Ni- zi se groblje. Jasno se vidi to groblje kroz kao prstima po stolu i razmišljao ko zna
sam, doduše, zaljubljenik u čaroliju svi- prozor moje sobe. Hiljade bijelih i tamnih o čemu. Potom bi nas otpuštao pokretom
tanja; rado bih, nakon sabaha, propustio nadgrobnih monumenata raznih oblika i ruke, a mi bismo odlazili u naše sobe i na
taj ugođaj i blaženo spavao, ali ne mogu, veličina ispunjavaju, do rata, poluprazan gramofonima ISKRA slušali ploče: se-
ne daju mi relikti rata, nebrojeni nezarasli prostor mezaristana i neprimijetno, kao stre šlagere, a brat i ja Floyde i Zeppeline.
ožiljci u meni, pa se mučim s nesanicom, biljka puzavica, uspinju se ka vrhu brda. Ali, rijetko kada se to dešavalo. Pra-
već hroničnom, bojim se, ali to je druga I moj otac leži tamo. Umro je iznenada, gmatik, racionalista, empirik i tvrdokor-
priča. I, eto, bdijem tako iz noći u noć, naprečac, kao da mu se žurilo da čim pri- ni komunista u umjetnosti, kojoj smo mi
čitam, pišem, sviram gitaru, tiho da ne je šmugne iz ovozemaljskog pakla i serbes djeca bili skloni, vidio je neku samo njemu
probudim usnulu čeljad, a u zoru, oteža- otputuje na drugi i, zasigurno, bolji svijet. znanu opasnost, dangubu i besposličarstvo,
lih, umornih očnih kapaka, pijem kahvu Godina je bila 1994., ratna, strašna, glad- pa su naši gramofoni, ploče i gitare često
i gledam u Ilinčicu. na, očajna; oca smo sahranili brzo, prebr- završavali pod ključem na tavanu, a moje
I prisjećam se. Na to brdo pentrali smo zo, dršćući od ledenog januarskog vjetra dvije zbirke pjesama, mjesecima pažljivo
se raznim prigodama. Vodilo nas je na škol- i potmule zebnje da upravo tada, tog časa, ispisivane lijepim gotičkim slovima, hladno
ske izlete, prvomajske proslave, masovna neka pripita spodoba, na Majevici ili Oz- je bacio u vatru i zadovoljno protrljao dla-
trčanja šumskim stazama s ciljem osvježa- renu, puni top projektilom na kojem su, nom o dlan, kao da je obavio kakav mučan
vanja i jačanja socijalističkog duha u nama, kako se to u ratu znalo reći, možda ispi- a neodložan posao. I dok sam skamenjen
a išli smo i sami: da sakupljamo glinu za sana i naša imena. Ali, nisu. Sudbina nas užasnuto gledao kako moj mukotrpni rad
satove likovne kulture, razne biljke za je pomilovala tog dana i sačuvali smo žive nestaje u plamenu, on me je tapšao po ra-
herbarije potrebne za časove biologije ili glave. Danas, dvadeset dvije godine posli- menu i gotovo saosjećajno govorio kako
domaćinstva. Potom bi, ležeći potrbuške, je, nisam baš siguran da li zaista jesmo. život nije igra i pjesma i da od pjesničkih
i dječaci i djevojčice, skriveni iza stabala Otac je bio lijep čovjek. Visok, skladno fantazija nikakve koristi nema.
bukve i uz tihi kikot, voajerizirali parove građen, muževan, oštrih, pravilnih crta lica Zadnjih je desetak godina života otac
koji su u automobilima vodili ljubav. Malo i tamnoplavih očiju koje su mijenjale boju proveo u vjeri. Kako, zašto i šta se to u nje-
se toga moglo vidjeti. Tek uzdignute, raši- ovisno o dobu dana. Riječju, bio je od onih mu stubokom prelomilo, niko od ukuća-
rene ženske noge i dlakava muška zadnji- muškaraca čija se fizička ljepota uočava- na nije mogao dokučiti niti je on ikada o
ca među njima kako se ritmički pokreće la odmah, bez zadrške i dvoumljenja. No, tome govorio. Redovno je klanjao i išao u
naprijed-nazad. Čista je i neopterećena imao je taj ljepotan i drugo lice, nimalo džamiju. Jednom, nekako pred rat, dok je
svijest dječija i sve joj je komično, čak i lijepo i uglađeno. Otkrivao bi ga samo u u kući obavljao namaz, brat me je gurkao
seksualni čin, dlakava muška zadnjica okrilju porodice kada bi, vraćajući se s po- i prišapnuo: “Vidi ga! Ideali su mu se ra-
naročito, pa bi naš kikot ubrzo eksplodi- sla, mračan i šutljiv, skinuo sako, bacio ga splinuli i sad je k’o Bob Dylan ušao u reli-
rao u grohotan smijeh, razotkrio bi nas, a preko kauča, oprao ruke, sjeo za kuhinjski gioznu fazu! Vidjet ćeš šta će se desiti kada
i ljubavnike: žena bi vrisnula, muškarac sto i podviknuo: “Ručak! Šta se čeka?!” bivši komunisti navale u džamije! Jadna
bi, psujući i navlačeći pantalone, izlazio iz Tiho i nenametljivo, bez riječi, majka bi li nam majka!”
automobila i pojurio nas, a mi bismo se uz servirala ručak, a potom kahvu, i nečujno I zaista, nedugo potom, komunisti su
larmu i smijeh stuštili niz brdo. Znali smo se povlačila. Otac nije volio da ga se uzne- u buljucima nahrupili u džamije, posjedali
da neće potrčati za nama, imao je važnijeg mirava kada pije kahvu, puši i čita novine. u prve safove. n

STAV 28/1/2016 77