Page 55 - STAV broj 294

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Dobro je kad imaš svoje A.

SAMO SE ISTI

PREPOZNAJU I

RAZUMIJU

Piše: Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se
Sadik IBRAHIMOVIĆ s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo,
bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek
nakratko i prividno pobjegao

asno je, škrtim suncem obasja- roka dostave završenog posla i to je sve, – Ima li u blizini neki drugi?
no popodne. Cijeli dan pospre- nikakva mudrost, a sve skupa traje ne više – Ima, nije daleko, a preko puta je par-
mao sam kuću, samotnu, gluhu, od deset minuta! king, zaustavi se tu, da prelomimo koju,
K a kad sam osjetio glad i nakastio – U redu. Javit ću ti se kad budem dugo se nismo vidjeli.
postaviti sofru, uviđam da hljeba nemam, imao... – Naravno, naravno!
ama ni mrvice. Nakratko sjedam onako – Živ bio, nemoj mi se više javljati! Sve – Kako se nosiš sa samoćom – upita
premoren, gledam kroz prozor u kalei- ovo ide kilavo, prekilavo, a ja, opet, nisam nakon što je parkirao auto.
doskopsko šarenilo boja na brdu Ilinči- čovjek od takvog posla, naprosto nisam – Jutra su mi najteža, naročito zimi,
ca, usput primjećujem pet-šest fleka na naučio raditi na takav način, pa ti lijepo kad je sve oko mene i u meni pokloplje-
prozorskim staklima, friško i “znalački” nađi nekog drugog i neka je sa srećom i no sivilom i stumračinom, ali, eto, Bogu
opranim, potom hitro ustajem, oblačim tebi i tvojoj knjizi! Eto, toliko! Sretno! hvala, ide to nekako i, barem zasad, us-
se, jer u granap po hljeb nikog poslati ne- Othuknuh i pomislih kako je ovaj pijevam se nositi sam sa sobom.
mam, i izlazim van. Taman kad sam za- anemični lik klasični egzemplar našeg – Znam. Samoća je neka vrsta smr-
koračio iz kuće, oglasi se telefon. Javlja ništa boljeg i drukčijeg sveukupnog ko- ti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s
se neki lik, ali zaista neki, jer, osim nje- lektivnog stanja, bi mi čak i drago što prijateljima, ali kad se kahve popiju i
govog imena i razloga zbog kojeg mi se sam postupio kako već jesam, zapravo, priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer
javlja, pojma nemam ni ko je ni šta je, i zažalih što se tako nisam odredio odmah znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz
obavještava me da zbog određenih neod- i, šta ću, jer sve je utihnulo i živog roba čega si tek nakratko i prividno pobje-
ložnih obaveza nije u mogućnosti doći na koji bi mi mogao pomoći nigdje nema, gao, vraćaš se, dakle, u, blago kazano,
naš sutrašnji dogovoreni radni sastanak. oštrim korakom zagrabih tugaljivo opu- nimalo prijatnu čamotinju. Dugo sam
– Slušaj – rekoh – da odmah raščisti- stjelom ulicom. živio u teškoj samoći i dobro znam o
mo neke stvari! Ti si se meni javio prije Nadomak granapa, tik do mene, zau- čemu govorim. Tegobno je to stanje,
skoro dva mjeseca, rekao mi da si napi- stavlja se automobil i u njemu A., dobri jako tegobno.
sao neku knjigu, pa si tom prilikom izra- moj A., višedecenijski pravi, istinski pri- – Indirektno mi sugeriraš da se
zio želju da knjigu pročitam, korigiram jatelj, čovjek koji je u iznimno teškim tre- skrasim?
ono što smatram da u njoj korigirati tre- nucima mog života bio tu, uz mene, bodrio – Nemaš izbora, moraš.
ba, dakle, urednički je posložim i da se, me, ohrabrivao, poput svojevrsne dobro- – Znam.
na koncu, odredim glede vrijednosti tog hotne štake svesrdno me podupirao, činio – Samo se isti prepoznaju i razumiju.
teksta! Je li tako? sve da što bezbolnije progulim kroz ovu Ništa ti više ne moram reći.
– Jeste. ili onu tešku situaciju, a ja mu to, opet, – I to znam.
– Nadalje, u ta skoro dva mjeseca pet prepun iskrene zahvalnosti nikad nisam – Eh, sad, hajde ti u granap, pa da te
puta si predložio da se vidimo i, evo, peti zaboravio i, dakako, kad god sam mogao, vozim kući, danas očito ništa nisi jeo!
put otkazuješ susret! Zašto to radiš? nastojao uzvratiti na isti način. – Idem, ali i ti da ručaš sa mnom, a i
– Ne stižem, pretrpan sam obaveza- – Hajde, profesore, upadaj – podvi- kahva da se popije, odavno nisi bio kod
ma, to je razlog. knu, ja uđoh, pozdravih ga, on se nasmija, mene!
– Niko nije pretrpan tolikim obaveza- pruži mi ruku i upita kamo sam krenuo. – Vrlo rado! A možda nam iz svijeta
ma da nije u stanju odvojiti deset minuta – U granap, hljeb da kupim, ni mrve onostranog tokom razgovora bljesne ka-
za nešto drugo, a nama ne treba ni toliko kod kuće nemam. kvo ozarenje, kakva lijepa, bogougodna
i ako nisi znao to ide ovako: vidimo se, – A gdje ti je taj granap? i korisna ideja!
daš mi tekst, dogovorimo se oko cijene i – Upravo smo prošli pored njega. – Možda, odoh sad po hljeb! n

STAV 22/10/2020 55